Kako postati ponizan?

Važno je uvijek biti svjestan svojih granica i mogućnosti

Prateći našu nogometnu reprezentaciju na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji bio sam ugodno iznenađen, oduševljen slušajući izbornika Z. Dalića koji je nakon pobjeda naše reprezentacije znao reći: „Pobijedili smo, ali moramo biti ponizni...“ Riječ poniznost iščezla je iz svakodnevnog komuniciranja u medijima i svakodnevici. Zanimljivo je da nitko od novinara i komentatora nije uporabio tu izbornikovu riječ poniznost u svojim komentarima i izvješćima nakon pobjeda naše reprezentacije. Zašto? Vjerojatno ni ne znaju značenje riječi poniznost.

Značenje te riječi mogu znati samo oni koji u srcu i savjesti nose zrelu osobnu vjerničku duhovnost. Što je poniznost? Poniznost je krepost, vrlina s kojom čovjek postaje svjestan granica svoga bića i svojih mogućnosti. Ona je suprotnost, opreka oholosti ili bahatosti, ali ju se ne smije mijašati s podcjenjivanjem samog sebe. Prisutna je u gotovo svim velikim svjetskim religijama. U grčkoj filozofiji poniznost je obuhvaćala dobru i razumnu mjeru između oholosti i malodušnosti. U živovstvu, kršćanstvu i islamu poniznost je u osobnoj dimenziji osjećaj stvorenosti pred Stvoriteljem.

Kod kontemplativnih redova tijekom povijesti Crkve i danas poniznost je jedna od glavnih vrlina kojom je moguće duhovno usavršavanje u osobnoj vjeri i ljudskim okvirima pozitivnog djelovanja. Izbornikova izjava „Budimo ponizni…“ značila je budimo svjesni svojih mogućnosti. Nemojmo nakon pobjede biti bahati, ali ni malodušni. Uhvatimo zlatnu sredinu svoga zajedničkog ponašanja kao hrvatska nogometna ekipa. I takvo stajalište izbornika i igrača donijelo je vrhunski rezultat za našu nogometnu reprezentaciju. Novi zavjet donosi niz primjera kako se može biti i postati ponizna osoba. Poniznost je shvaćena kao obveza vjernika, a ne kao izbor: mogu ili ne mogu prihvatiti, hoću ili neću. Ne, poniznost je obveza i tko je živi primit će nagradu od Boga. Isus vrlo često spominje riječ poniznost i izriče velik broj primjera vezano uz pravu, istinsku poniznost. „Znate da vladari narodima svojim gospoduju, i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 25-30).

Isus ne daje mogućnost izbora. Ne kaže: ako budete mogli, uspjeli ili htijeli. Nego jasnim tonom kaže: „Neće tako biti među vama!“, a to znači da je naša obveza postajati ponizan u odnosu prema Bogu, ljudima i u samom sebi. Isus daje na temu poniznost savjete iz običnog čovjekova života, gdje se često borimo za karijeru, za to da budemo viđeni na čelu stola, odmah uz mladence, na nekim slavljima ili na važnim sastancima. Moramo biti viđeni i uočeni kao „veliki i sposobni igrači“ nekog uspjeha ili planiranja ciljeva. „Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza i prispodobu: Kada te netko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i rekne ti: Ustupi mjesto ovome. Tada ćeš postiđen, morati zauzeti zadnje mjesto. Nego, kad budeš pozvan, idi i sjedni na zadnje mjesto, pa kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: Prijatelju pomakni se na više! Tada će ti to biti čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen(Lk 7-11).

Tu se s ljudske strane nema što dodati ni oduzeti. Sve je jasno kada je u pitanju osnovno ljudsko ponašanje, koje je zapravo aluzija na čitav vjernički život. Život koji je pun služenja, skromnosti, borbe za istinske kršćanske vrednote, pa tako i vrlinu poniznosti. U ovom slučaju, slučaju poniznosti, nisam pesimist, ali opažam veliku oholost, bahatost u našem hrvatskom društvu. Vrlo je malo iskreno poniznih ljudi, a s time  nastaju mnogi problemi među članovima obitelji i u suživotu različitih osoba i mentaliteta ljudi. Postoji, dakako, i lažna poniznost, koja je antropološka i psihološka opasnost za „lažnjaka“ i onoga pred kim se ona pokazuje. „Jer misli li tko da jest što god, a nije ništa, sam sebe vara. Svatko neka ispita sam svoje djelo pa će onda u samom sebi imati se čime dičiti, a ne u usporedbi s drugim. Ta svatko će nositi svoj teret. Koji se uči Riječi, neka sva dobra dijeli sa svojim učiteljem (Gal 6,3-6).

Događa nam se na osobnoj, pa i narodnoj razini da mislimo kako smo netko i nešto, a ubrzo vrijeme zna pokazati sasvim suprotno. Znamo se dičiti, hvaliti i ne prestajati sa samohvalama kao žestoki fanovi nekih klubova koji prosječne igrače guraju u mislima na vrh europskog sporta, a zapravo je to samo mašta, zavaravanje samog sebe. Mislim da se ničim u životu ne treba dičiti, samohvalom uzdizati, jer vrijeme i Bog vrlo brzo pokažu pravu sliku, pravu realnost. U međuljudskim odnosima, na crkvenoj i političkoj razini uvijek postoji opasnost da nekoga pobožanstvujemo. Imamo osjećaj da im se treba klanjati, pokleknuti pred njima, nazivati ih svim mogućim titulama. I to je kriva poniznost. Jedino se Bogu treba klanjati u Duhu i Istini, a ljudi nisu ti pred kojima treba biti pretjerano ponizan, jer za takvu poniznost nema temelja u Svetom pismu. Poštivanje i poniznost da, ali u ograničenoj mjeri. Da je to tako izvrsno pokazuje život prve Crkve opisan u Djelima apostolskim: „Kad je Petar ulazio, pohrli mu Kornelije u susret, padne mu k nogama i pokloni se. Petar ga pridigne govoreći: ‘Ustani! I ja sam čovjek’ (Dj 10,25-26). Kakva li je to velika izjava svetog Petra, prvog pape u povijesti Crkve. Imaju li te i takve poniznosti naši pastiri? Petar je prvi, ali nije bahat. Bježi od toga da ga pretjerano slave, da mu se bacaju pred noge. I on je samo čovjek. Kako divno zvuči ta rečenica. Neka laici zapamte tu rečenicu ne očekujući ni od papa, a ni od biskupa savršene ljude, ljude bez mana i pogrješaka. I oni su samo ljudi. Ljudi sa svojim problemima, manama i pogrješkama. Oni koji su za života ponizni već za zemaljskog života dobivaju nagradu, a oni koji to nisu, svojevrsnu kaznu.

Za tu tvrdnju vrlo nam je dobar primjer Isusova prispodoba o molitvi farizeja i carinika u Hramu. Prvi se u molitvi hvali Bogu, a drugi, carinik, bije se u prsa i priznaje svoje grijehe, svoje grješno stanje. A Luka završava pripovijest rečenicom: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 18,14). Bahati na bilo kojoj društvenoj sceni kad tad završavaju na posljednjem mjestu, bačeni u ponor prezira, ljudskog i božanskog stavljanja na zadnje mjesto. To se često pokazalo u povijesti ljudskog roda. A za života ponižavani (Tin Ujević, A. G. Matoš, dr. Ivo Politeo, blaženi Alojzije Stepinac, padre Pio, blaženi Leopold Bogdan Mandić) i drugi iz hrvatskoga roda postaju prvi i poštivani od svojih sunarodnjaka. „Tko bi gori, sad je doli“. Sam se Bog oholima protivi, piše sveti Petar u svojoj poslanici. On daje vrlo dobar savjet pastirima i vjernicima. A taj savjet je velika, Duhom Svetim nadahnuta poruka koja vrijedi za svako doba i svaki narod: „Tako i vi, mladići, podložite se starješinama. Svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću, jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost“ (1 Pt 5,5). Zato ako si ponizan, želiš biti ponizan pred ljudima i Bogom, primit ćeš svoju nagradu, plaću. Sam živi Bog će te uzvisiti. Budi strpljiv i čekaj.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 2 = 1