Korizma je vrijeme povratka sebi!

Korizmeno vrijeme započinjemo pripravom koja nas oraspoložuje za jasniji kršćanski život i ono što nam je ostavio Gospodin. Svaka stvar u životu koja je bitna traži jednu rekapitulaciju. Stoga je korizma vrijeme povratka sebi.

Vrijeme prožeto iskustvom koji nas približava onom kojem smo povjerovali. Zato je korizma vrijeme kušnje i žrtve. Ne valja drugačije se niti izražavati jer ako kršćanin nije spreman na žrtvu onda ni ovo vrijeme na onoj osobnoj razini neće polučiti plodove koji su nam potrebni. Ponesen u Duhu kako kaže današnje evanđelje Krist odlazi u pustinju. S odlaskom u pustinju Krist pripravlja sebe u ljudskosti za Božansko djelo spasenja. Započinje umiranje starog čovjeka i rađanje novoga. Sve do tada svojim se bogosinovstvom suobličavao s čovještvom i prošao sve trenutke koje život nosi.  Od odrastanja, stjecanja znanja, svakodnevnog rada, svakodnevnih patnja, prolaska svakodnevne žege, supatništva, u gubitku poočima. Sve što je mogao proći prolazi. Prolazi kroz svakodnevna poniženja od sumještana, poruge. Sve što mi prolazimo svakodnevno prošao je i on. Da bi nadišao tu dimenziju koja je posala dijelom njega i kako bi mogao preuzeti savršenstvo i pokazati savršena čovjeka, čovjeka raja, čovjeka savršene ljubavi koja nadilazi svaki oblik prizemnosti, povlači se u pustinju. Biblijski pustinja ima toliko znakoviti odnos za razumijevanje spasenjske povijesti Izraela. Pustinja je mjesto generacijskog pročišćenja. Pustinja je mjesto objave i izvornog proročkog poslanja. Pustinja je ujedno mjesto kušnje i napasti. To je mjesto objave otkrivanja Boga i sotonskog napasništva. To je mjesto gdje ljudi ne prebivaju. Iako mi živimo u svakodnevnoj vrevi i uvijek smo u nekoj žurbi zapravo živimo u pustinji ljudskog duha u kojem je sve preuzelo važnost osim čovještva. Mjesto koje do tada nije napučeno ljudima odjednom je u ovoj civilizaciji postalo napučeno. „I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.“  Korizma je to vrijeme napokon.  Jer smo gladni onog izvornog što čovjeka čini čovjekom i što ga izdiže u dimenziju duhovnog.

Tri kušnje kojima đavao kuša Krista temeljne su i svakodnevne kušnje kojima i mi podliježemo. Napast kruha je tako u našem životu naglašena. Sve smo sveli na hedonističke susrete u kojima tražimo ugode. Porobljeni smo okusima i ukusima. Opijeni površnošću. Postali smo neutaživi tragatelji za uvijek nečim novim i sve je tako kratkog vijeka. Sve se svelo  na instant zadovoljstva koja čovjeka ponižavaju i zarobljavaju. Relacije smo sveli na iskorištavanje i svatko je postao objekt našeg egoističkog – hedonističkog zadovoljstva.  Ovo živimo toliko dugo vremena da nam je sve postalo svejedno, a duh smo zapustili i sve krize ovog vremena nisu ništa drugo doli kriza duha. No postoji odgovor i rješenje za ovu kušnju: »Pisano je: ’Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.« Dok u nama Božja riječ ne zaživi nema ni blagoslova. Nema ni zadovoljstva.

Druga napast – iskušavanje Boga. Đavao iskorištava Kristov svetopisamski odgovor za daljne napastovanje i to svetim pismom. Nema očitijeg đavolskog djela nego kada se umiješa u naše misli. Svakodnevno prolazimo stanja koja u nama proizvode potrebu Božje intervencije. Bilo da se radilo o egzistencijalnim poteškoćama, bolesti, ili očitovanja Boga na upućenim molitvama. U većini bezizlaznih situacija znamo reći; Ako si Bog ti to možeš učiniti. Iza svake životne situacije koja nam se ispriječila stoji za nas jedna važna stepenica koju valja prijeći. Sve je u životu dar. Ali isto tako Bog puno puta nema veze s našim situacijama jer ih svojim životom sami uzrokujemo. Nikad ne valja smetnuti s uma da je đavao onaj koji zavodi. Sposoban je i zna što bi htjeli činiti, zna i Sveto pismo, ali ga zbog svoje oholosti ne može živjeti. Svojim uvjeravanjima dovodi čovjeka na rub, a konačni cilj mu je uništenje čovjeka. Tražiti od Boga čuda nije potrebno jer svojim životom svjedočimo svekoliko Božje raspoloženje da u nama proizvodi čudesna djela. Samo ih valja prepoznati.

Treća i zadnja napast – vlast. Svi imamo potrebu iskazati svoju bliskost s nekima koji imaju vlast jer na taj način participiramo u vlasti. Koliko su nam prijatelji više u vlasti i mi smo važni i vladamo. Zapravo smo željni i moći i vlasti. Ne bi to toliko ni bilo loše ukoliko bi bilo za služenje drugima, no u većini se pretvoriti u služenju sebi. Ima jedna lijepa našam izreka koja kaže daj mu vlast i vidjet ćeš što vlast učini od čovjeka. Oni koji odjednom ovladaju više nas ne poznaju. Kao važni su ne smiju se družiti s malenima nevažnima. Važni su samo ako im mi dajemo važnosti. Stoga odvažite se porušiti važnima vlast i spoznat će te svu njihovu jadnost i nečovječnost. Svaki od njih traži smo jedno đavolski oblik obožavanja.»Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« Korizmeno vrijeme je vrijeme vrednovanja i sebe i svijeta i ljudi oko sebe. To je vrijeme pročišćenja natruha koje su nam se uvukle u život. Vrijeme oslobađanja od loših relacija i poboljšanja duhovne kvalitete života. Stoga neka ovo vrijeme bude vrijeme vjerskog sazrijevanja. Oslobođeni od svega što nas koči da budemo sveti i neporočni. Oslobodimo se instant zadovoljstva i instant religioznosti. Oslobodimo se iskušavanja Boga. Oslobodimo se želje vladati nad drugim. Birajmo pokoru i žrtvu da nam postane pročišćenje za naše spasenje. Žrtva koju odabiremo kroz korizmu mora imati otvoreno ponizno srce za okajavanje i zadovoljštinu za grijehe te ulazak u dublju spoznaju samih sebe. Ohrabrite se i ne bojte. Učinite sve za svoj život da vam postane bolji i kvalitetniji i neka vas snaga milosti Božje vodi i hrabri. Ta pisano je: ’Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’«

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 71 = 80