Korizma proživljena dušom i tijelom

Neki dan me nazvao moj poznanik i pita: „Molim vas, recite mi, koliko dugo traje Korizma?“ Odgovorio sam: „Četrdeset dana“. A on opet pita: „Traje li Korizma do Cvjetnice ili nešto duže? Neki kažu da traje samo do Cvjetnice.“

Rekao sam mu: „Ako počinje na Čistu srijedu ili Pepelnicu, onda brojite četrdeset dana u kalendaru pa ćete znati do kada traje.“ Poznanik je bio izuzetno uporan i kazao: „Pa, onda traje do Velikog četvrtka!“ Da, rekao sam mu. A on opet: „Trebam slaviti rođendan i godišnjicu braka pa ne znam smijem li slaviti radosno ta slavlja? Uskrs je svake godine mnogo ranije negoli ove godine pa mi je rođendan ponekad izvan korizmenog vremena. A ove me godine baš dopalo da mi je rođendan u Korizmi.“

Korizma proživljena dušom i tijelom ili Korizma pokraj mene

Postoje samo dvije mogućnosti. Jedna je da Korizmu prihvatimo dušom i tijelom, a druga da sveto korizmeno vrijeme prolazi mimo nas i da se ništa, baš ništa od korizmenih poruka ne dogodi u nama. Što ćeš odabrati – prvu ili drugu mogućnost? Koja ti je draža? Hoćeš li se duhovno prepustiti Duhu Svetom da te vodi kroz sveto korizmeno vrijeme?

Stvarati Kraljevstvo Božje

U molitvi Oče naš molimo: „Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji….“ A to znači da želimo živu prisutnost Boga u ovome vremenu, sa ovim ljudima s kojima živimo. Vremena ne moraju biti blistava. Mogu biti vremena ravnodušnosti, beznađa, bez ideala, vremena nezadovoljstva i depresije. Ali i takva vremena zaslužuju da Bog po nama bude prisutan u realizaciji kraljevstva Božjeg. Potrebno nam je novo Sunce, jer nam često siju oko nas mrak i samo negativnosti. Sjetimo se stihova S. S. Kranjčevića iz Golgote, gdje on piše: „Zapadoše ideali, kud se naša noga vere, Pokaži nam pravo sunce; Miserere, miserere!“ Svjetlo na osobnom životnom putu velika je potreba našega doba, našega hrvatskog životnog prostora. Dosta nam je tapkanja u polumraku bezidejnosti, odsutnosti pravih ideala i varljivosti nametnutog, iskrivljenog pogleda na sadašnjost i budućnost.

Razni Kajfe i Pilati

Živimo osobni i društveni životni križni put svoga naroda. Idemo od postaje do postaje. Mnogo nam toga nije jasno. Ispunjeni smo čak i mržnjom tražeći pravdu i pravicu, za sve jednaku, za sve spasonosnu. Zaključujemo: „Ni med cvetjem ni pravice. Rekel je trputec.“ Pa, zar tako, dragi Bože? Kako doživjeti pravdu koja je postala gotovo neostvariva? Idem, molim Križni put, uspinjem se na životnu Golgotu. Znojim se i molim: „Budi uz mene, Isuse. Ne napuštaj me.“ Bez tebe ću propasti očajavajući u nekom kutku svoga stana. Ne mogu, ne mogu a da ne budem ljut na Kajfe i Pilate drage mi domovine Hrvatske. Koliko izdaja, koliko neiskrenosti, laži i obmana? Prilazi mi čovjek i kaže: „Ja psujem sve te Kajfe i Pilate. Ne mogu više gledati televiziju. Sve me iritira i izaziva na psovku.“ Brate, za svoje duhovno dobro, isključi televizor u svetom korizmenom vremenu. Opet mi na um padoše misli i stihovi S. S. Kranjčevića: „Pod Golgotom sve se bljeska. Od mermera i zlata, Redaju se divne zgrade. Raznih Kajfa i Pilata.“ Na životnoj smo kalvariji, braćo! Trebaju nam Veronike i Šimuni Cirenci. A njih je malo, iako smo zemlja Hrvata, katolika.

Molitva pred križem – u mojoj sobi

Nakon svega što vidim, osjećam i znam, ne mogu se ne pokloniti Isusovu križu u svojoj sobi. U glavi mi se roje misli i pitam se ZAŠTO? Zašto moja patnja? Zašto patnje mojih sunarodnjaka, čestitih ljudi? Zašto toliko mladih napusti svoje patničko obiteljsko ognjište i ode putem križa u tuđinu? I ne muče me samo oni. Muče me ljudi psihički shrvani životom, prevareni muževi i prevarene žene, zavedeni ljudi, sijači netolerancije, ekstremno sekularizirani političari, novinari podupiratelji  hrvatske agonije. Toliko zla na tako malenu životnom prostoru. A s druge strane, toliko lijepih crkava i kapela, toliko lijepo uređenih svetišta, kalvarija, za molitvu Križnog puta. Toliko duhovnika, toliko duhovnih pokreta, molitvenih oaza. Rekoh sebi, neću biti miran u Korizmi, neću da to sveto vrijeme prođe pokraj mene. Želim ove Korizme biti aktivan. Želim je proživjeti dušom i tijelom. Hoću doživjeti duboku duhovnu preobrazbu – molitvom, postom, pokorom i dobrotvornošću. Kad sam bio mlad mislio sam da ću promijeniti cijeli svijet, a sada mislim da moram mijenjati samo sebe. Mijenjajući samog sebe, pokušat ću i drugi put podno kalvarije naših svetišta, pred križ Isusa Krista. I opet se sjetih našega dragog pjesnika S. S. Kranjčevića. „O, Gospode, dovodim ti, Pred patničko Tvoje drvo, O, sve one, o, sve one, Što oj teški udes srvo: Prevarene, zavedene, I bez nade i bez vjere, Miserere, miserere!“

Ranjeni životi – ranjivih vjernika

O, koliko ranjenih vjernika! Koliko rasutih i rastavljenih obitelji! Koliko djece bez oba roditelja! Koliko nasilja u obiteljima! Koliko materijalnog siromaštva i bijede! Koliko ima duhovno palih na osobnoj životnoj kalvariji! Koliko suza u životnoj dolini suza! Tko sve to može nabrojiti? Tko može ostati slijep i ne vidjeti muku drugih? Zar Korizma može mijenjati žalosnu sliku ljudi suznih očiju? Možemo li molitvom, postom, pokorom, pomirenjem u sakramentu ispovijedi barem malo promijeniti lice zemlje? Ili ćemo samo „fotošopirati“ žalosne slike obespravljenih, nezaposlenih, teško bolesnih, frustriranih mladih i starih katolika Crkve u Hrvata? Ne, Korizma pred nama je boj, borba sa samim sobom, sa zlom i grijehom. Korizma je hrabro uzdizanje svoga lica k Bogu. Poniznosti nam treba, hrabrosti nam nedostaje, ali pojavit će se ona nakon ustrajne molitve. Vjernik nikada samo ne gubi, nego i dobiva, biva nagrađen za postojanost u dobru. Katolik ne propada. On sam sebi ne dopušta da bude nezadovoljan, frustriran, deprimiran. Biti ranjiv i ranjen ne znači biti mrtav. Biti nemiran u sebi ne znači biti otpisan na duge staze, izgubljen u svijetu, gdje ništa nije sveto – ni brak ni obitelj ni domovina ni Crkva. Ne znači da nećemo preživjeti i nadživjeti s vjerom u Boga sve nedaće koje su pale na nas. Življena Korizma, dušom i tijelom, predanje Bogu i njegovoj riječi stvorit će odjek u našemu umu i srcu. Pa ako ove Korizme bude suza u molitvi Križnog puta, to neće biti samo od boli nego molitva hrabra i žarka. „Od očiju suza vruća, Da ne može nikad biti, Bez Golgote uskrsnuća!“ (S. S. Kranjčević).

U poeziji S. S. Kranjčevića istaknuta je socijalna komponenta. U svojim pjesmama daje slike ljudske bijede, teškog života ljudi, prema kojima izražava samilost. U pjesniku socijalni uzroci rađaju bol, on opjeva oholost bogataša, bezobzirnost karijerista. Poveznica između naše Korizme, Golgote, Kalvarije i pjesnikove korizme jest u naglasku socijalne dimenzije korizmenog vremena. Naša Korizma, poput korizme najznačajnijeg hrvatskog pjesnika S. S. Kranjčevića u stvarnosti i empatiji, jakom suosjećanju prema svima koji su „duhovno ranjeni“, živi u bijedi i bolima koje su im nanijeli karijeristi i oholi bogataši. Korizma nam ne smije proći pod geslom „Spasi dušu svoju“ nego i u dobrotvornosti prema slabima, poniženima i siromašnima. Dobrotvornost je jedan od jakih segmenata izvorne, duhovno proživljene Korizme. Zato ovu Korizmu živi svom dušom i svim tijelom.

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

96 − = 92