Kraljevstvo Božje se ne nudi na sniženju, već traži žrtvu!

Polagano se približavamo kraju Crkvene godine i sve je upućeno prema kraljevstvu Božjem kako bi smo zahvaćeni milošću spoznanja zašli otajstveno u Božju snagu i njegovu ljubav.

Slavlja nas uvijek okupljaju. Ona nas razveseljavaju i vesele. Sve važane događaje proslavljamo s onima koji su nam dragi i do kojih držimo i to zajedništvom za stolom, za zajedničkom gozbom. Gozba je od početaka bila važno religiozno izražajno sredstvo. Kroz nju se osjeća gostoprimstvo i oblik pripadnosti, znak životnog zajedništva. Stoga Krist koristi tako jasnu sliku onima koji su oko njega okupljeni.

Približava im što je to Kraljevstvo Božje i poziva ih da budu dionici tog istog kraljevstva za kojim čeznu, koje im propovijeda. Upućuje im poziv na zajedništvo koje nudi Bog. Iz onog što Isus proživljava cijelim putem naviještanja daje jedan sažetak. Onima kojima navješta radosnu vijest oni su zauzeti raznim svojim poimanjima i fikcijama. Zaustavljeni na osobnim ograničenostima ne mogu nikako sebi dojmljivo predočiti o čemu on to govori. Stoga ta nezainteresiranost odvlači ih u polje na rad jer je važnije kopati zemlju nego li se odvažiti odgovoriti na poziv na svadbu. Drugom je bitnija trgovina, mešetarenje, zarada, a treći uznemireni pozivnicom toliko su se rasrdili na one koji su pozivnicu donijeli da su se s njima obračunali, pretukli ih i ubili.

Ova situacija postaje nam tako svijetla jer takav je odnos većine vjernika kojima se svake nedjelje upućuje pozivnica za euharistijsko slavlje. Mnogima je postalo bitnije raditi u polju u uzgoju raznih kultura nego odazvati se Bogu. Svake nedjelje radije se izabire neki drugi adekvatniji hram koji nas privlači. Svetkujemo naše nedjelje u centrima koji su posloženi nekim novim religioznim pokretima. U njima slušamo glazbu i pjevušimo, obilazimo oltare izloga i ispred njih se zaustavljamo promatrajući sjaj i glamur. Na kraju sudjelujemo na gozbama koje su nam usputne ali smo u tim novim hramovima ostavili i svoj dan i svoju dušu i svoj novčanik.

Takav odnos u kojem se čovjek današnjice oglušuje na Božji poziv pokušava zatrti svoj savijest i utopiti se u masi shopingiranja. Ostaje sam, neispunjen i istrošen. Ravnodušnost onda, ravnodušnost i danas. Ako nam je sve postalo važnije od Boga onda moramo ubirati i takve plodove. Neki će se brinuti o vanjštini i na njoj izgrađivati svoju religioznost shopingiranja ali to nije Bog koji nam je navijestio Krist. Zato su nekima problematične haljinice za prvu pričest. Raspuštene i nečedne obleke na vjenčanjima. Dobra pijača svakog petka i subote. Te natruhe koje su ušle u mentalitet iskrivljuju Kraljevstvo Božje. Narušavaju sliku Krista.

Kad se vjera samo promatra kao izvor trgovine onda se događa da nam naše gozbe vjenčanja, krizme, pričesti, krštenja, postaju modna pista. Tada nisu bitni ni mladenci, ni krštenik, ni pričesnik, ni krizmanik, ma ni njima samima već koverta. Kraljevstvo Božje se ne nudi na sniženju, ono traži žrtvu. Ne polovičnost, već potpunost. Promjena mentaliteta nam je potrebna kako bismo shvatili istinu. Vjera daje smisao, a ne potiskuje u besmisao kao sve oko nas.

Danas Bog izlazi na trgove i poziva sve da sudjeluju u ovoj otajstvenoj gozbi zajedništva. Ona nam postaje osmišljena da bez obzira naše sudjelovanje bude sveto. Stoga se obucimo i pristupimo životu otajstvenosti. Kraljevstvo Božje nije opterećeno polovičnim ljudskim malograđanskim pitanjima i sitnim ogovaranjima i pretresanjima. Ono izravno utječe na naše živote jer ih Bog želi posvetiti i pripraviti da bi bili dostojni slavitelji otajstva u zajedništvu s Bogom u vječnosti. Iskoristimo darove Božje krenimo i ostvarujmo Kraljevstvo Isusa Krista i unesimo smiraj i radost istinske vjere i ljubavi.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 1 = 2