Krepostan život

Krepost ili krjepost kako neki pišu dolazi od latinske riječi „virtus“. Ona je u etičko-religijskim učenjima, trajna raspoloživost za dobro i ispravno djelovanje.

Opreka joj je mana. U grčkoj filozofiji krepost je središnja etička kategorija. Tako Aristotel razlikuje spekulativne ili intelektualne kreposti (umnost, pronicavost) od etičkih ili praktičnih kreposti (pravednost, velikodušnost, hrabrost, prijateljstvo) U stoicizmu krepost je trajno djelovanje u skladu s ljudskom naravi, ili razumom, pri čemu se razlikuju stožerne kreposti (razboritost, pravednost, umjerenost, jakost). U kršćanskoj moralci razlikuju se naravne kreposti od nadnaravnih. Naravne kreposti stečene su vlastitim zalaganjem i vježbom, a nadnaravne su darovane Božjom milošću (ulivene kreposti). Glavne su naravne kreposti četiri stožerne kreposti (razboritost, pravednost, umjerenost, jakost) a glavne nadnaravne tri: bogoslovne kreposti (vjera, nada i ljubav). Od stožernih kreposti važne su sve kreposti, ali temperantia, umjerenost kojoj je opreka neumjerenost vrlo je važna. A sastoji se u nadziranju želja, nagona i strasti. Ona je u starogrčkoj filozofiji uvjet za stjecanje sreće i mudrosti.

Vjerujem da bi svatko od nas želio postići životnu mudrost i sreću. A put prema tome jesu kreposti i krepostan život. Život po stožernim krepostima koje su njegovali stari Grci, a kršćani su te kreposti preuzeli od njih. One su ukorijenjene u svetom Pismu starog i novog Zavjeta. Bile su sastavnica mnoštva svetaca koji su do sada prošli kroz zemaljski život, a sada su na nebu. U ovom korizmenom vremenu posebno mi za oko zapinje krepost umjerenosti. Pitam se nismo li tu mnogi od nas slabi? Biti umjeren? U čemu i kako! To je temeljno pitanje za svakoga od nas. Grijeh neumjerenosti u bilo kojem pogledu česta je u ispovjedničkoj praksi. Zašto? Zato što vrijeme u kojem živimo stimulira neumjerenost na mnogim područjima života. Ljudi se znaju opuštati, jer je opuštanje normalna stvarnost, ali koja može voditi u neumjerenost koja je sušta suprotnost umjerenosti.

Današnje generacije ljudi čitao sam u novinama, pogotovo u zapadnom svijetu i nordijskim zemljama potpuno se opuštaju vikendom. Kako se opuštaju? Tako da kroz te dane pijančuju, piju do iznemoglosti. U alkoholu, u pubovima opijaju se, i ne trijezne, kao da nemaju granica. Što je s nama Hrvatima? I u našoj domovini ima neumjerenosti u tom segmentu. Opijaju se djeca, opijaju se roditelji srednje dobi. I slavlje često nije ispalo dobrim slavljem, ako se barem nekolicina nije napila. Neumjerenost u jelu je isto prezentna u našem narodu, kažu liječnici da nas je veliki postotak pretilih, a uzrok je u dobroj hrani i malo kretanja. Ne mislimo na svoje zdravlje. Na svoje zdravlje i krepost umjerenosti ne misle ni oni kojima je velika strast pušenje ili drogiranje. Kad nas zahvati jedna od tih mana teško se izvući iz ralja ovisnosti, poroka. Pitam se u korizmi koji su moji poroci, moje mane, gdje to nisam umjeren? I pronalazim svoju manu, svoj porok. I pitam se jesam li dovoljno jak da ga se oslobodim. Divno mi je čuti u ispovijedi kad netko kaže drogirao sam se, i to je iza mene. Puno sam pio i opijao se i to je iza mene.

Uz umjerenost jedna od stožernih kreposti je jakost. Imam li dovoljno jakosti i dosljednosti da pobijedim neku  manu ili porok. Snažno i izazovno pitanje. Jesam li trajno raspoloživ da činim dobro i ispravno djelujem? Mislim da ne, da popuštam samom sebi, da sam preblag prema sebi i zato sam navukao na sebe manu koja me povukla za sobom. Identificirao sam ju, već je to mnogo. Sada treba reći dosta: hoću se boriti i ne odustati. Znam veliki broj obitelji koje su se raspale ili su u raspadanju zbog neumjerenosti: alkohola, droge, skitnje danima noću. Ima onih koji žive u braku,a ponašaju se i dalje kao da nisu u braku. Često se znade čuti da djeca sama ostanu sa djedom ili bakom, a roditelji djece idu svaki na svoju stranu u društvo i dolaze kući rano ujutro. Nije li to neumjerenost u zabavi i dokolici gdje se zapostavljaju djeca i obitelj koja je možda stara desetak godina. Mogu li takvi roditelji neispavani djecu u nedjelju povesti na svetu misu. Mogu li uopće normalno funkcionirati ako se to često događa. Zar i mi postajemo po negativnome jedna od „nordijskih“ zemalja. Kakva će nam biti djeca i budući naraštaji građana i vjernika naše nam drage domovine?

Nisam protiv toga da se ljudi vesele i okupljaju. I ja volim slaviti, veseliti se, ali imam granice. Ponekad mi je žao male djece da budu budna na nekom slavlju duboku u noć ili do jutra jer je i to neumjerenost. Teško kući i obitelji u kojoj se netko od roditelja ili neki drugi član obitelji odao alkoholu ili igrama na sreću. Ta obitelj postaje brod koji tone, koji na pukotine pušta vodu. Nisam i ne želim biti staromodan. Zabava je i opuštanje potrebita, ali do nekih granica. Jedne sam se godine na Novu Godinu uputio u crkvu služiti svetu misu koja je počinjala u 11,00 sati. Vozeći se u autu opazih djevojku koja još vjerojatno nije punoljetna, leluja po cesti i čvrsto u desnoj ruci drži polupraznu bocu alkohola i sa njom maše. Da li bi ona „prošla“ kroz sito stožernih kreposti: razboritosti, jakosti, umjerenosti i pravednosti? Mislim da ne bi! Smatram da stari Grci nisu bili ludi kada su za postizanje životne sreće postavili te stožerne kreposti. Korizma je povlašteno vrijeme u kojem se učimo kao ljudi i katolici ispravno djelovati. A što to znači? Znam da sam slab, ali i da sam uz pomoć Božju i podršku ljudi jak. Trudit ću se korigirati u ponašanju, jer ono što je možda danas normalno, zapravo je nenormalno. „Mladi su, neka se zabavljaju, kad nismo mogli mi“ čest je odgovor roditelja. A kolike su se tragedije dogodile i događaju zbog raznih poroka? Droga zna preuzeti tako snažno čovjeka da sam ne zna što je učinio, a što nije. Znam osobu koju je odvjetnik podsjećao koja je sve kriminalna djela činio u fazi jake ovisnosti. Poznajem vrlo mladu majku koja je zajedno s djecom teško patila kada joj muž nije imao drogu. Razbijao je u kući sve što god se dalo razbiti. Strahovite patnje stižu svaku obitelj i u nju ulaze tamo gdje nema umjerenosti. Tamo caruje nesreća, a ne sreća koja se postiže po stožernim krepostima.

Možeš li biti trajno raspoloživ za dobro? Možeš li reći ako si zastranio da se hoćeš vratiti i zatražiti od Boga i ljudi pomoć. Jednom mladom čovjeku pomogao sam da ide u komunu, iako je po logici stvari trebao ići u zatvor. Izliječio se u komuni, ali takvo stanje izlječenja nije dugo trajalo, obuhvatila ga je popustljivost i opet se vratio skitnji i alkoholu. U korizmi smo neki kao zdravo tkivo Crkve, a neki kao bolesno tkivo crkvene zajednice. Umjerenost se odnosi i na izgovaranje riječi i sudova o ljudima. Puno je onih koji kleveću, lažu, etiketiraju strašnim etiketama ljude bez temelja. Mržnja ih nagoni da izmišljaju i gaze tuđe dostojanstvo bez ikakvih skrupula. Takva neumjerenost u izgovaranju negativnosti, stvarnih ili lažnih je velika rana koja teško zacjeljuje u onome kome je nanesena. Korizma nas s pravom želi vratiti stožernim krepostima koje su na čvrstom temelju. Sveti Jakov 1,2-5 zato s pravom kaže:“Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena, da budete savršeni i potpuni bez ikakva nedostatka.“

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

56 + = 65