Krist i danas prolazi pustinjom čovječanstva

Korizmeni dani prigoda su za dublje poniranje u Pisma i u samo otajstvo Isusa Krista. Naime, mi smo većinom vremena površni i tragamo za što bržim rezultatima i što praktičnijim formama koje nam na izvan oduzimaju dragocjeno vrijme.

Ostajemo ipak sve više u svoj svojoj praktičnosti i brzini neobavljena posla. Naša duhovnost svedena je na neke povremene slučajeve u kojima se obraćamo Bogu i opet smo u nekoj brzini jer nikako nemamo vremena. Kad čovjek nema vremena za sebe onda je to doista teško stanje. Sve smo više okrenuti općem društvenom fenomenu koji ima za potrebu stvarati u nama i našim životnim situacijama nesigurnost. Kad ispred nas stoji nešto takvo onda se sve urušava na i onako prekrhkoj izgrađenoj osobnosti. Nekima zasigurno i paše da se odrazi na čovječastvu praznina i nesigurnost jer tada je lako moguće manipulirati i postavljati neke vlastite temelje izrabljivačkog mentaliteta. Tad je taj dostojanstveni čovjek kojemu je Bog dao klicu svetosti, postao potrošna roba koja nema u sebi nikakve važnosti.

Slušajući prvo čitanje Ponovljenog zakona Mojsije daje molitvene upute izabranom narodu kako se izgrađivati u obećanoj zemlji jer na ulasku u tu obećanu zemlju valja ući sa svom snagom posvećivanja. Poziv je to i nama da ne zaboravimo izgovarati posvetne riječi koje snažno odjekuju u nama kao milozvučni susret sa stvoriteljem. Ako u nama nema poniznosti tada nema ni životnosti.

Vjera je doista dar. Tko god vjeruje neće se postidjeti. Sve proizlazi iz vjere i ako nema vjere onda nema ni mira ni spokoja koji preplavljuje naša srca. Krist danas prolazi pustinjom čovječanstva. Povlači se ponovno u osamu kako bi se molio, pripremao za ulazak u novu obećanu zemlju. Povlači se u pustinju našeg srca. Povlači se na odricanje svoje Božanskosti kako bi se suobličio i razumio čovjeka današnjeg vremena. Dugo prolazi pustinjom oskvrnjenog čovječanstva vođen Duhom, gleda svu bijedu, strah i dvoumice, tjeskobu i nevolju. Suobličen čovjeku, vičan patnjama, On ima odgovor za današnjeg čovjeka. Snagom posvetne milosti želi postati naš pratitelji i izvor blagoslova. Pristupajući mu, napasnik nakon iscrpnog iskušenja lutanja pustinjom naših osobnosti pokazuje nam koji je pravi put našeg povratka izvornosti čovječjeg dostojanstva.

Sin laži, zatornik svake ljubavi Božje uvijek traži odbacivanje Boga. Njegova je zadaća prividno stvarati sigurnost izgrađivanja svijeta vlastitim sposobnostima i vlastitim umijećem. Njegova zadaća je ista i danas, a mi prilazimo iste kušnje poput Krista. S čim se čovjeka treba kušati doli onim što mu je primarno. Ogladnje – taj trenutak je danas sveprisutan, svi naši sakramenti postali su bakanalije. Vjerski nam nije bitno ništa u srži što primamo od Boga već kako će to izgledati na vanjštini našeg stola, u broju uzvanika, u interesnoj zoni onih koje pozivamo kao nijeme sudionike koje želimo iskoristiti. Doista pozvani smo živjeti od onog milosnog i svetog. Valja nam vratiti dostojanstvo naše vjerske prakse u kojem ćemo se manje ponašati kao pogani a više kao oni koji su uzljubili Boga jer „Pisano je. Ne živi čovjek samo od kruhu.“ I kao da nam nije dovoljno posla na našoj duši taj isti napasnik želi i nama da se susretnemo s onim što je čovjeku drago osobito u današnje vrijeme. Naša želja za sveprisutnošću i za društvenim statusima nema granica. Volimo biti u društvu važnih ljudi, susretati se s njima, fotografirati, želimo biti viđeni. Tada postojimo, tada nam raste rejting, tada se osjećamo moćno i poželjno. No kad čovjek čovjeku postane predmet klanjanja i štovanja izgubili smo sebe i svoje dostojanstvo ta „Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svojemu i njemu jedinomu služi.“ I kad mislimo da smo uznapredovali u svojim molitvama i u svojem životu osta još jedna kušnja. Naš napredak u današnjem poimanju duhovnosti ima za potrebu udrobljavanja svega. Kako se najbolje ne snalazimo u vjerskoj izvornoj pouci onda sami pokušavamo kreirati vjersko ozračje u sebi. Možda bi bilo najispravnije danas započeti odoljevati ovoj kušnji i vratiti se izvoru: Evanđelju Isusa Krista. Jer kad nemamo vjere mi postajemo oni koji iskušavaju Boga. Tada bi nam Bog trebao udovoljavati našim hirevima našim prizemnim željama.

Korizma je blagoslovljeno vrijeme našeg posvećivanja. Valja se odvažiti biti drugačiji, biti svoj. Imati svoj stav, svoje mišljenje izgrađeno na Evanđelju. Nikada se nevalja poljujati i obeshrabriti sa kušnjama koje ćemo svakog dana prolaziti nego se uputimo skupa s Kristom pustinjama iskušenja kako bi smo zašli u obećanu zemlju blagostanja radosti i mira jer „Doista srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovjedati spasava.“

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

27 + = 37