Kriza osobnog ispovijedanja

Vjerojatno se većina nas ispovijeda barem nekoliko puta godišnje. Najčešće se ispovijedamo uoči Božića i Uskrsa. Gotovo u svim sredinama gdje živimo postao je običaj ispovijedanja svih članova obitelji uoči spomenutih svetkovina. Svatko od nas je confessor, ispovijedalac, priznavalac. Priznavalac čega? Priznavalac i ispovijedalac osobne grješne ljudske stvarnosti.

Nitko od nas nije bez grijeha. Toga su tijekom povijesti bile svjesne sve civilizacije – arhaične religije, staroegipatska religija, astečka religija, kršćanstvo, budizam i druge. Riječ je o svjesnosti grješnosti i potrebe ispovijedanja. Ali grijeh spomenute civilizacije promatraju iz svoga duhovnog kuta. U arhaičnim religijama grijeh je prekršaj nekog tabua – prehrambenog, lovnog ili spolnog. Ispovijedanje se obično provodilo javno, pred svećenikom, vračem ili poglavicom. Ili pojedinačno, pred prijateljem, ocem ili majkom. U staroegipatskoj religiji ispovijedanje grijeha obavljalo se kada čovjekova duša dođe pred Ozirisa. Astečka religija poznaje samo jednu ispovijed, jednom u životu.

Ispovijedalac ispovijeda grijehe i dobiva za to određenu pokoru ( žrtve ili post). Svećenik je bio dužan čuvati ispovjednu tajnu. Pokornik je nakon ispovijedi i sudskog procesa, ako je bio protiv njega pokrenut zbog velikih prekršaja, oslobođen od sudskog gonjenja. U kršćanstvu ispovijedanje grijeha može biti javno, tajno, zajedničko, pojedinačno, sakramentalno i nesakramentalno. U prvim kršćanskim vremenima ispovijed je bila javna, pred zajednicom vjernika. Ispovijedalo se samo teške grijehe – preljub, ubojstvo, apostaziju (otpadništvo od vjere).U pravoslavlju se uspostavio i ustalio pojedinačni, tajni i sakramentalni način ispovijedanja grijeha. Kod katolika je uobičajena tajna, pojedinačna, sakramentalna ispovijed. Ali u bližoj životnoj opasnosti, kada nema zbog smrtne opasnosti vremena za ispovijed cijele zajednice, dopuštena je zajednička ispovijed svih članova zajednice s jednim odriješenjem zajednice u cjelini. Nedavno sam bio zamoljen objasniti kako pomoći osobi koja tvrdi da se neće ispovijedati kod svećenika za kojega misli da je grješniji od nje. Osoba odbija ispovijed, a katolik je, barem tako tvrdi. Moj je odgovor bio: Postoje sigurno svećenici, vrsni ispovjednici i duhovnici, koji takvoj osobi mogu pomoći. Ne smijemo u životu generalizirati ni govoriti da su svi svećenici ovakvi ili onakvi. Treba na sve i svakoga gledati kroz prizmu pozitive i negative, realno.

Kriza osobnog ispovijedanja

Korijeni neispovijedanja pojedinih osoba mnogo su dublji od površnih izjava kojima žele reći da su im drugi krivi što se ne ispovijedaju. Je li sakrament osobne ispovijedi kod katolika u krizi? Moguće je da je ta kriza zahvatila jedan dio katolika u Hrvatskoj. „Dva su poglavita oblika krize: 1. kriza svijesti o grijehu, 2. kriza samog sakramentalnog čina, bilo njegova shvaćanja, bilo njegova vršenja“ (Nikola Mate Roščić, Moja ispovijed, CUS, Split, 2018.). Činjenica je da u naše vrijeme postoji relativiziranje toga što jest, a što nije grijeh. Pa se tako s velikom opreznošću može reći da katolici našega vremena postaju vjernici laksne savjesti, prema kojoj je malo toga u osobnom životu grijeh. S druge strane, među mlađom populacijom postoji uzrečica koju sam osobno čuo: „Ja se ‘direktno’, osobno, u svojoj molitvi ispovijedam Bogu. Nemam potrebu za sakramentalnim načinom ispovijedi.“ Bilo bi to čudno da to nisu bivši vjeroučenici koji su imali vrsne katehete. Kod pojedinih ljudi očita je kriza sakramentalnog shvaćanja sakramenta pomirenja. To se najčešće uoči u kontaktima s ljudima kada sasvim slobodno razgovaraju na  temu ispovijedi. Malo je onih koji sakrament pomirenja shvaćaju kao mogućnost duhovnog vodstva, kao mogućnost rasta u osobnoj duhovno-moralnoj zrelosti. Dobar dio katolika sakrament ispovijedi shvaća formalistički – običaj je da se za Božić i Uskrs treba ispovjediti, i oni to čine. Eto me, tu sam. Takve su ispovijedi također korisne, iako su formalističke. Bilo bi nužno neprekidno se truditi u  duhovnim naporima, našim molitvama, razmatranju, kako bismo shvatili dubinu osobne grješnosti u vremenima relativiziranja grijeha.

Kriza svijesti o grijehu očita je: „Svi kradu pa zašto ne bih i ja? Oni su pokrali milijune, a ja sam uzeo samo nekoliko sitnih stvari. To za mene nije grijeh.“ Ovakve su izjave česte. Njima se relativizira grijeh na račun masovnog ponašanja u hrvatskom društvu. „Nismo rođeni u ‘sveti’ i ‘anđeoski’, nego u grešni svijet, i to ne može a da se ne odrazi na našim osobnim životima. To nas onda prisiljava da sagledamo sebe, svoja dobra i zla djela, da sagledamo svoju povezanost sa svijetom oko nas, s ljudskom zajednicom u širem u užem smislu. Dostatno je samo promotriti nepravde državnika, ratove, otimačine, neslobode, pijanstva, preljube, nevjere, mržnje, pa ćemo se lako uvjeriti….“ (N. M. Roščić, Moja Ispovijed, str. 28). Nije dobro previše idealizirati ljude ni vrijeme u kojemu živimo, ali bi bilo jednako zlo pretjerivati u traženju grijeha u svemu i svačemu, i govoriti kako je ovaj svijet nepopravljivo pokvaren. Tijekom osobnog života važno je znati sagledavati sebe u svim suodnosima – prema samome sebi, prema Bogu, svojim obvezama, svojoj obitelji i narodu. To sagledavanje, analiza samoga sebe, jest zapravo jedan dobar i čestit ispit savjesti, kao potreba za rastom u osobnoj duhovnosti. Što je grješno, a što sveto? Što je normalno, a što nenormalno? Što je u duhu katoličanstva, a što nije? Kako postati zadovoljan, sretan? Kome vjerovati? Što poduzeti da postanem Bogu mio, njegova milina? Kako može hrvatski narod postati Gospodnja milina, njegov narod? Jesmo li kao Izraelci svojevremeno prekršitelji saveza s Gospodarom nad gospodarima? I, na kraju, što je grijeh? Jesam li grješan? Kako se neprekidno vraćati Bogu i njegovoj Providnosti, koja me vodi? Kako se zahvaliti anđelu čuvaru koji me često sačuvao od smrtne pogibelji? Vrhunska pitanja traže i vrhunske odgovore. Bilo bi pogrješno na ova pitanja davati škrupulozne odgovore, u svemu vidjeti grijeh. I tako člana svoje obitelji gledati samo kao grješnu osobu, a ne vidjeti pozitivne strane njegove osobnosti. Često na druge gledamo i o njima pričamo kao o „utjelovljenom zlu“. I tako širimo pogrješnu sliku o svojim sunarodnjacima. Novinarstvo u Hrvatskoj dobrim dijelom promiče pogrješne slike o čovjeku, o Hrvatima, o moralu, o Katoličkoj crkvi i svećenicima. „Grijeh ranjava život i bitak, ranjava bližnjega, nagrđuje kozmičku stvarnost. On osiromašuje čovjeka, lišava ga milosti, raskida dijalog i savez, ubija bližnjega. Grijeh onesposobljuje za ljubav, on je negacija ljubavi, jer se u njemu očituje izopačeni egoizam“ (N. M. Roščić, Moja ispovijed, str. 30). Jesmo li svjesni tih činjenica ili neprestano ponavljamo svoju viziju o grijehu?

Često se nabacujemo blatom i kamenjem na druge, sijući zlo sjeme. Preplavili smo javni prostor spletkama, podvalama, iskrivljenim povijesnim i sadašnjim životnim događajima. Tko sije vjetar, žanje buru. Duhovno smo zagadili životni prostor djeci koja odrastaju, kojima je potrebna životna motivacija. Zna se dogoditi da u ispovijedi ispovijedamo tuđe, a ne svoje grijehe. „Čisto srce stvori Bože u meni, i obnovi postojani duh u meni…“ „Po postojanosti ćete se spasiti“. Znamo li biti postojani, sijači dobra, untoč raznim etiketama kojima nas etiketiraju. „Vratite se k meni svim srcem svojim posteći, plačući i kukajući. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na srdžbu, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali“ (Joel 2,12-13). Vraćati se Bogu znači biti u stalnom stanju da se Bogu posvećene osobe posvećuju danomice, da se neobraćeni obraćaju postojano i hrabro. Naš je ljudski život pun iskušenja, padova, promašaja, moralnih traženja pravih vrednota. „Prema tome, ispovijedajte grijehe jedan drugome i molite jedan za drugoga“ (Jak, 5,16). 

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 2 = 3