Kriza vjere povezana je s krizom molitve

Riječi koje slušamo u evanđelju Sedme uskrsne nedjelje početak su Isusove molitve Ocu prije njegova rastanka s učenicima. Ova se Isusova molitva često naziva Isusovom velikosvećeničkom molitvom. Isus ju moli kao Veliki svećenik za svoju zajednicu upravo onda kad je sam sebe prinosio za žrtvu.

Isus počinje svoju svećeničku molitvu u dvorani Posljednje večere, okružen apostolima, uoči svoje muke. Molitvu upravlja svome Ocu da proslavi Sina. Došao je “čas” smrti i uskrsnuća. Ovaj čas nije nikakav vremenski termin nego je to izraz za usklađenost Isusova djelovanja s Očevom voljom. Dovršivši djelo koje mu je dao izvršiti, u čudesima i riječima, u raspravama sa Židovima, konačno u smrti koja je pred njim, Isus je proslavio Oca.

Današnje je evanđelje specifično. Izmiče ljudskom promišljanju. Isusov osobni razgovor sa svojim Ocem. O nama, ljudima. Samo nam preostaje diviti se Božjim slovima. Molitva je Isusov uobičajeni način komuniciranja s Ocem. Isus je mnogo molio. Povlačio se u samoću. Molio je na brdu. Molio je u noći. Mi jedva znamo što i kako je molio. Ali svu je svoju snagu crpio upravo iz molitve. Je li danas uopće teološki korektno govoriti o – molitvi? Prije godinu dana čuo sam iz kleričkih usta: “Molitva? Pa to ne treba normalnom čovjeku…“ Današnja je teološka misao infiltrirana antropološkim znanostima. Antropološke znanosti definitivno mogu obogatiti i posadašnjiti teologiju, ali pretjeranim antropologiziranjem pomiče se naglasak s Boga na čovjeka i od onozemaljske na ovozemaljsku stvarnost. Zahvaljujući antropologizaciji teologije, današnjem svijetu ne odgovara govor o molitvi i govor molitve. U vremenu u kojem molitva i nije baš na cijeni, evanđelje nas uči suprotno. Da bismo bilo koga upoznali, potrebna je komunikacija.

Ako pronađeš Boga, pronaći ćeš samog sebe, a Bog se traži samo u molitvi. Iako ti se molitva često čini poput najzamršenijeg labirinta, na svakom je koraku putokaz koji vodi Bogu.

Stara je i potvrđena misao da čovjek stoji ili pada s molitvom. Kriza vjere, odnosno kriza života usko je povezana s krizom molitve. Iako je molitva često teška i zahtjevna (sjetimo se samo Kristove molitvene agonije u Maslinskom vrtu), potrebna je i nužna. Samo po molitvi ili razgovoru ostajemo u životnoj povezanosti s Duhom Svetim koji nas svakodnevno nadahnjuje na život. Život bez molitve proizvodi otuđenost i izopačuje odnose među ljudima te dovodi do deficita životnog smisla i nejasne apatije. Nutarnja se praznina pokušava ispuniti opijatima i prolaznošću.

Ako malo bolje pogledaš oko sebe, primijetit ćeš da je svijet danas ugrožen globalizacijom u kojoj se sve stalno ubrzava i pritom ulaziš u začarani krug koji sve jače i jače vuče ljude u svoju struju. Ideš jedan korak naprijed, a dva natrag. Toneš u očaj, a besmisao se pretvara u bunar iz kojeg uzaludno pokušavaš izvući nadu. Više ne znaš ljubiti. Bez Boga si plijen strancima i igračka kojom upravljaju strah, sila i nagon. I toneš sve dublje i dublje. Ali samo ako pronađeš Boga, pronaći ćeš samog sebe, a Bog se traži samo u molitvi. Iako ti se molitva često čini poput najzamršenijeg labirinta, na svakom je koraku putokaz koji vodi Bogu.

Bit molitve jest u prepuštanju Bogu da potpuno zahvati i preobrazi naš um i srce, da naše oči pročisti za ispravan pogled na našu stvarnost. Moliti znači promatrati ljude Božjim očima.

Fra Dalibor Milas, www.kriz-zivota.com

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 80 = 89