Križni put pape Benedikta XVI

Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Ni ljudi koji urlaju tražeći Isusovu smrt nisu čudovišta. Mnogi će od njih na Pedesetnicu, osjetiti “probodena srca” (Dj 2,37) kada čuju Petra: “Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima… po rukama bezakonika razapeste i pogubiste.” Ali toga su trenutka pod utjecajem mase. Viču jer viče drugi i kako viču drugi. I tako, kukavičluk, malodušnost i strah od diktata vladajućega mišljenja zgazili su pravdu. Tih glas savjesti ugušila je vika mase. Neodlučnost i ljudski obzir osnažuju zlo.

Druga postaja: Isus prima na se križ

Koliko su puta znakovi vlasti moćnika ovoga svijeta u stvari poruga istini, pravdi i ljudskome dostojanstvu! Koliko li su puta njihove geste i velike riječi samo napuhane laži i sami su na sramotu zadaći koja im je povjerena, a to je služenje općemu dobru. Isus, ismijan i trnjem okrunjen, zaista je pravi kralj. Njegovo je žezlo pravednost (usp. Ps 45,7). Cijena pravednosti je trpljenje na ovome svijetu; on, pravi kralj, ne kraljuje u moći, nego ljubavlju koja trpi za nas i s nama. On nosi križ, naš križ, teret svih ljudi, teret svijeta. Tako ide pred nama i pokazuje nam kako pronaći put istinskoga života.

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

U Isusovu padu pod križem vidljiv je cijeli njegov put: svojevoljno poniženje da bi nas podigao iz našega ponosa. Istodobno izranja i narav našega ponosa: oholost kojom se želimo odvojiti od Boga ne tražeći ništa osim nas samih, držeći kako nismo potrebni vječne ljubavi, nego hoćemo sami uobličiti svoj život. U ovoj pobuni protiv istine, u želji da postanemo sami svojim bogom, svojim stvoriteljima i sucima, strovaljujemo se i završavamo u samouništenju. Isusovo poniženje nadilazi našu oholost: on nas svojim podiženjem podiže. Dopustimo mu da nas podigne. Oslobodimo se samodostatnosti i lažne autonomije i pustimo da nas on, poniženi, pouči naći pravu veličinu u poniznosti i okretanju k Bogu i potlačenoj braći.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

Za njegova javnoga života držala se po strani, ostavljajući prostor rođenju nove Isusove obitelji, obitelji njegovih učenika. Morala je čuti riječi: “Tko su majka moja i braća moja? (Mt 12,48)… Rečeno joj je: “Evo žačet će sina … bit će velik (Lk 1,36)… A malo zatim je iz usta starca Šimuna čula riječ: “I tebi će samoj mač probosti dušu” (Lk 2,35). Sada se sve to ostvaruje. U svome je srcu sačuvala anđelovu riječ s kojom je sve započelo: “Ne boj se, Marijo” (Lk 1,30). Učenici su pobjegli, ona ne bježi. Ostaje, hrabrošću majke, vjernošću majke, dobrotom majke, i svojom vjerom ustraje u tami: “Blažena ti što povjerova” (Lk 1,45).

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Prateći Isusa i dijeleći s njim težinu križa Cirenac je shvatio da je bila milost ići s Razapetim i pomoći mu. Otajstvo nijemoga patnika Isusa dirnulo ga je u srce. Isus, čija je božanska ljubav mogla i može otkupiti cijelo čovječanstvo, ipak hoće da sudjelujemo u nošenju njegova križa i dopunimo ono što nedostaje mukama njegovim (Kol 1,24). Svaki put kada dragovoljno pođemo ususret patniku, progonjenome ili nemoćniku, sudjelujući u njegovoj patnji pomažemo Isusu nositi križ. I tako postižemo vlastito spasenje i pomažemo spasenju svijeta.

Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

“Lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene” (Ps 27, 8-9). Veronika  – Berenika, u grčkoj tradiciji – utjelovljuje onaj vez želje starozavjetnih pobožnika sa svim vjernicima da vide lice Božje… U početku Veronika vidi samo izmučeno i ispaćeno lice. Ali taj čin ljubavi utiskuje u njezino srce pravu Isusovu sliku: u Licu čovjeka, izranjenu i okrvavljenu, vidi Lice Božje i njegovu dobrotu koja nas prati i u najdubljoj boli. Samo srcem možemo vidjeti Isusa. Samo nam ljubav otvara oči i čisti nas. Samo nam ljubav daje prepoznati Boga koji je sama ljubav.

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

U svojoj Prvoj poslanici sveti Ivan govori o trostruku ljudskome padu: požudi tijela, požudi očiju i oholosti života. Tako on, pred neredima svojega vremena, sa svim pretjeranostima i nastranostima, tumači pad čovjeka i čovječanstva. Možemo, međutim, razmišljati i o novijoj povijesti kako je kršćanski svijet, odvojivši se od vjere, napustio Gospodina: velike ideologije, kao omalovažavanje čovjeka koji ne vjeruje više ni u što i koji se jednostavno prepušta, stvorile su novo poganstvo, još gore poganstvo koje, želeći ukloniti Boga, završava uklanjanjem čovjeka. I tako čovjek leži u prahu. Gospodin, noseći ovaj teret, pada i pada, da bi došao k nama; gleda  nas kako bi nam probudio srce; pada da bi nas podigao.

Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

Ne koristi riječima i osjećajima oplakivati patnje ovoga svijeta, nastavljajući živjeti kao prije. Zbog toga nas Gospodin upozorava na opasnost u kojoj se nalazimo. Ukazuje nam na težinu grijeha i ozbiljnost suda. Nismo li, možda, unatoč svim riječima osude zloće i patnje nedužnih, previše skloni banalizirati otajstvo zla? Ne uzimamo li, možda, od slike Boga i Isusa, samo slatku i prijaznu stranu, mirno brišući sud? Ma kako Bog može praviti dramu od naše slabosti? – mislimo! Pa samo smo ljudi! Ipak, gledajući patnje Sina uočavamo svu ozbiljnost grijeha, vidimo kako mora biti nadoknađen sve do kraja da bi bio nadiđen. Ne može se i dalje banalizirati zlo pred likom trpećeg Gospodina. I nama on veli: Ne plačite nada mnom, nego nad sobom… jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Što nam govori Isusov treći pad pod težinom križa?… Zar ne moramo misliti i o tome koliko Krist mora trpjeti u samoj Crkvi? Koliko li se puta pogrđuje sveti sakrament njegove prisutnosti ispraznošću i zloćom srca? Koliko puta slavimo mi sami, i ne vodeći računa o njemu!… Koliko li prljavštine u Crkvi, i to baš među onima koji bi, u svećeništvu, trebali potpuno pripadati njemu! Koliko oholosti, koliko samodostatnosti! Kako malo poštovanja prema sakramentu pomirenja u kojemu nas on čeka da nas podigne iz naših padova! Sve je to prisutno u njegovoj muci! Izdaja učenika, nedostojno primanje njegova Tijela i Krvi sigurno je najveća Otkupiteljeva bol koja mu probija srce. Ne preostaje nam drugo doli, iz dna duše, zavapiti: Kyrie, eleison – Gospodine, spasi nas (usp. Mt, 8,25).

Deseta postaja: Isusa svlače

Odjeća ukazuje na čovjekovo mjesto u zajednici, na društveni položaj, čini da je netko. Javno ga svući znači da Isus više nije nitko, da je odbačen, prezren od svih. Trenutak svlačenja podsjeća nas i na izgon iz raja: Božji sjaj je u čovjeku izblijedio i sada je tu izložen, ogoljen, postiđen. Isus, na taj način, još jednom preuzima situaciju paloga čovjeka. Svučeni Isus podsjeća nas da smo svi izgubili “prvu odjeću”, to jest sjaj Božji.

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Zaustavimo se pred ovom slikom boli, pred patničkim Sinom Božjim. Pogledajmo u njega u trenucima preuzetosti i ugode tako da naučimo poštovati granice i prepoznati površnost svih dobara koja su samo materijalna. Pogledajmo u njega u dane nesreće i tjeskobe da bismo prepoznali kako smo baš tada blizu Bogu. Pokušajmo prepoznati njegovo lice u onima koje smo skloni prezirati.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Sada se posve ostvarilo poslanje ljubavi, ostvarilo se sebedarje, i baš tako sada je on očitovanje pravoga Boga, Boga koji je ljubav. Sada znamo tko je Bog! Sada znamo što je pravo kraljevanje. Isus moli Psalam 22 koji započinje riječima: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Ps 22,2). Na sebe prima cijeli patnički Izrael, sve trpeće čovječanstvo, dramu Božje skrivenosti, te čini da se Bog očituje baš tamo gdje izgleda da je posvema pobijeđen i odsutan. Isusov križ je kozmički događaj. Svijet upada u tamu kada Sin Božji umire. Zemlja se trese. Uz križ se rađa Crkva pogana. Rimski stotnik priznaje, shvaća da je Isus Sin Božji. On s križa pobjeđuje, uvijek nanovo.

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Sada, kada je sve dovršeno, vidi se da, unatoč pomutnji srdaca unatoč snazi mržnje i kukavičluku nije ostao sam. Vjerni su tu. Pod križem je Marija, njegova Majka, sestra njegove Majke, Marija, Marija iz Magdale i ljubljeni učenik. Dolazi čak i bogataš, Josip iz Arimateje: bogataš koji nalazi način na koji će proći kroz iglene uši, jer ga je Bog obdario milošću. Pokapa Isusa u svoj netaknuti grob, u vrtu: tamo gdje je Isus pokopan groblje se preobražava u vrt, u vrt iz kojega je istjeran Adam kada se odvojio od punine života, od svojega Stvoritelja. Grob u vrtu nam javlja kako vlast smrti dolazi kraju. Dolazi i član Velikoga vijeća, Nikodem, kojemu je Isus navijestio preporođenje iz vode i Duha. I u Velikome vijeću, koje ga je osudilo na smrt, ima netko tko vjeruje, tko poznaje i prepoznaje Isusa nakon smrti. Nad časom teške tuge, velika zamračenja i očaja, sja otajstveno svjetlo nade. Skriveni Bog ipak ostaje živi i blizi Bog. Gospodin ipak ostaje Gospodin i naš Spasitelj, i u noći smrti.

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

U trenutku skidanja s križa počinje se ostvarivati Isusova riječ: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Isus je zrno koje umire. Iz umrloga pšeničnog zrna započinje umnažanje kruha koje traje sve do konca svijeta: on je kruh života, sposoban u preobilnoj mjeri utažiti glad čitava čovječanstva i podariti mu živodajnu hranu: vječnu Božju Riječ, koja je postala tijelom i kruhom, za nas, po križu i uskrsnuću. U Isusovu polaganju u grob odsjeva otajstvo euharistije.

Papa Benedikt XVI, Izvor: www.pbm-ovcara.com

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

67 − 57 =