Krštenje Isusovo i naše krštenje

Krstiti odrasle ljude ili djecu

Prvu nedjelju poslije Bogojavljenja ili Tri Kralja Crkva liturgijski proslavlja Krštenje Gospodinovo – dan kada je Isus primio krštenje od Ivana Krstitelja u rijeci Jordan. „U ono vrijeme dođe Isus iz Nazareta u Galileji, te ga Ivan krsti u Jordanu. I odmah dok je izlazio iz vode, vidje gdje se otvaraju nebesa i Duha gdje poput goluba silazi s njega. Dođe glas s neba: ‘Ti si Sin moj, Ljubljeni, koga sam odabrao’“ (Mk 1,9-11). Iz čina Isusova krštenja vidljiv je Trinitet, Presveto Trojstvo. Bog je Otac, a Duh Sveti očituje se u slici goluba. Sakralna umjetnost taj sveti čin krštenja prikazuje u slikarstvu u Kalistovim katakombama (I. st.), na sarkofazima (IV. – V. st.), na mozaicima (V. – VI. st.). Tako crkvena umjetnost već u ranim početcima kršćanstva oslikava događaj Isusova krštenja. Na nekim slikama Isus je duboko u rijeci Jordan, a Ivan Krstitelj je blizu njega. Te slike označavaju vrijeme u kojemu se krstilo uronjavanjem krštenika u vodu. Postoje u sakralnoj umjetnosti slike gdje sveti Ivan Krstitelj Isusa krsti polijevanjem vode po glavi. Tako u talijanskom slikarstvu XIII. stoljeća Ivan Krstitelj izlijeva vodu iz školjke na Isusa, a u njemačkom slikarstvu to čini izlijevanjem vode iz vrča,  u nizozemskoj tradiciji iz ruke.

Krštenje uranjanjem i polijevanjem

U prvim stoljećima kršćanstva krštenje se podjeljivalo uranjanjem krštenika tri puta u vodu. „U ime Oca, Sina i Duha Svetog“. Iz toga su razdoblja poznate velike krstionice u koje se doslovno svakoga krštenika moglo uroniti tri puta u vodu. Tada je postojalo samo krštenje odraslih osoba. Krstilo se katekumene, kandidate koji su se posebno i dugotrajno pripremali za krštenje. Do VII. stoljeća krštenje se obavljalo vezano samo za svetkovinu Uskrsa. Oni koji su bili nečim spriječeni mogli su se krstiti na Duhove. U kasnijim stoljećima krštenje se počinje podjeljivati u svako vrijeme. Isus je vjerojatno kršten uranjanjem u rijeku Jordan, iako neki slikari prikazuju na slikama da je kršten polijevanjem vodom po glavi. Sakrament krštenja u prvom je kršćanskom vremenu podjeljivao samo biskup. Kasnije, tek u V. stoljeću, dopuštenje za krštenje dobivaju i neka druga sjedišta u biskupiji, a od X. stoljeća i župnici. Katekumenat je bio vrijeme duhovno-spoznajne priprave odraslih ljudi za krštenje. One koji su bili kršteni Crkva je još neko vrijeme zvala neofitima („novorođeni, novozasađeni“). Obično je to bilo do prve nedjelje po Uskrsu (Bijele nedjelje). Krštenje uranjanjem obavljalo se sve do kraja VIII. stoljeća, do vremena kada su pokršteni veliki narodi Europe, a potom se prešlo na krštenje djece, koje se počelo obavljati polijevanjem po glavi. Kod krštenja odraslih odgovore vezane uz krštenje davao je katekumen, pripravnik koji se poželio i trebao krstiti. A s pojavom krštenja polijevanjem na pitanja vezana uz krštenje djeteta odgovore daju roditelji i kumovi.

Krst, krštenje – krsno ime

Krst (lat. baptizma) dolazi od grčkog glagola baptizein, što znači uranjati, smočiti. Krštenje je jedan od sedam svetih sakramenata što ih je ustanovio Isus Krist. Ono je temeljni sakrament u svim kršćanskim crkvama. Dijeli se u ime Presvetog Trojstva. Krštenje briše posljedice Istočnoga grijeha i uključuje u Crkvu, crkvenu zajednicu, župu. Ono ostavlja neizbrisivi biljeg, i podjeljuje se samo jednom u životu. Netko tko je pravoslavne vjere, katolik ili protestant, evangelik ne može biti dva puta kršten. Stoga ne postoji „pokrštavanje ili prekrštavanje“, kako su neki znali pisati, nego obred prijelaza iz vjere u vjeru. A taj prijelaz može učiniti svaka osoba osobno u zrelim godinama. Sakrament ispovijedi, pričesti, vjenčanja, bolesničkog pomazanja može se podijeliti više puta, a krštenje samo jednom u životu vjernika. Na krštenju dijete ili već fizički odrasla osoba dobiva ime. Krsno ime jest ime koje krštenik dobiva svojim odabirom ili odabirom roditelja na krštenju. Poželjno je da to bude ime nekog sveca koji može kršteniku biti uzor tijekom života. A na spomendan ili blagdan toga za sebe izabranog sveca krštenik slavi imendan. Zato je vrlo važno na krštenju znati odabrati pravo ime za krštenika. Kršćanstvo samo po sebi daje uvijek veću važnost imenu i imendanu vjernika, negoli rođendanu.

Krštenje male djece

Vrlo bogata crkveno-povijesna praksa krštenja pokazuje da je moguće krštenje odraslih osoba koje nakon dobre priprave, katekumenata, mogu biti krštene. Ali novovjeka praksa krštenja djece, koja seže sve do IX. stoljeća, kada su pokršteni veliki narodi, također je vrlo lijepa praksa. Put od velikih krstionica, „velikih bazena“, do malog krsnog studenca dug je više stoljeća. Može se raspravljati o tome što je bolje – krstiti odrasle ljude ili malu djecu. Te su rasprave moguće, ali crkvena praksa pokazuje da je bolja aktualna praksa krštenja male djece. Samo su baptisti zadržali praksu krštenja odraslih uranjanjem krštenika u krsnu vodu. Svi drugi kršćani – pravoslavni, ostali protestanti – krste polijevanjem tri puta djeteta po glavi vodom. Obvezu odgovora na krštenju odrasle osobe ima odrasla osoba koja se krsti, a obavezu odgovaranja na moralno-vjernička pitanja kod krštenja malog djeteta imaju roditelji i kumovi. Oni jamče da će maleno dijete biti uvedeno u kršćanstvo po njihovu uzoru i odgoju. Zato u obredu krštenja, koji je pun simbolike, nakon krštenja i oblačenja bijele haljine kum ili otac djeteta pali na uskrsnoj svijeći svijeću pripravljenu za krštenje djeteta. Svećenik krstitelj uzima tu zapaljenu svijeću, pruža je roditeljima i kumovima, i kaže: „Primite svjetlo Kristovo. Vašoj se brizi, roditelji i kumovi, povjerava da podržavate ovo svjetlo. Dijete vam je Krist prosvijetlio da sveudilj živi kao dijete svjetla. Neka ustraje u vjeri, da sa svim svetima u nebeskom dvoru mogne poći u susret Gospodinu kada dođe.“ Odgovornost koju je katekumen, krštenik imao prije krštenja uranjanjem u krsnu vodu krstionice, sada imaju roditelji i kumovi za dijete.

Uloga roditelja i kumova – odgoda krštenja

Kum, kuma ili kumovi, po želji Crkve, trebaju biti praktični vjernici. A to znači da žive svoju vjeru, da imaju sve sakramente za svoju životnu dob. Najvažnije je da su oni vjernici dušom i tijelom. Zašto? Zato što u slučaju zakazivanja roditeljskog kršćanskog odgoja oni snose odgovornost pred Bogom za dijete koje je kršteno, a oni su mu kumovali. Idealni kumovi jesu praktični vjernici, iako u naše vrijeme roditelji malo gledaju na to tko može i hoće biti dobar kum. Neki znaju reći: „Svećenik nas je odbio, ne želi krstiti naše dijete“. Kod takvih izjava pojedinaca treba biti oprezan. Svećenik doista može odgoditi, ali ne odbija krštenje djeteta. Ako vidi da ne postoji mogućnost za dobar kršćanski odgoj djeteta, on može odgoditi krštenje. Ima roditelja koji su samo kršteni i ne žive vjeru. Krstitelj uvijek mora imati barem minimalnu sigurnost, koju polaže u barem jednog roditelja i kumove, da krštenje neće biti samo puki običaj, puka formalnost, nego duhovno mnogo više od običaja. A to više od običaja jest kasnije primanje ostalih sakramenata te život s Isusom i Crkvom. U samom obredu krštenja krstitelj na dijete stavlja bijelu krsnu haljinicu i kaže: „(Ivane, Barbara, Jakove), postao si novo stvorenje i Krista si obukao. Bila ti ova bijela haljina znakom toga dostojanstva. Pomognut riječju i primjerom svojih najbližih, donesi je neokaljanu u vječni život.“ Te riječi vrlo jasno pokazuju zadaću najbližih – roditelja, djedova, baka, kumova. Nije zadaća samo obaviti formu krštenja te svečano i bučno proslaviti krstitke. Važno je na duhovan način i praktičnim životom biti primjer djetetu tijekom odrastanja, da zavoli Isusa i sakramentalni hod s Crkvom. Sve ostalo jesu promašaji, običan formalizam, prema onoj uzrečici: „Moramo krstiti dijete, da nam ne govore da imamo Židova u kući“. Zato biraj što hoćeš – formalizam ili praktično kršćanstvo, biti katolik po krsnom listu ili katolik kao aktivni član Crkve.

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

59 − = 54