Krštenjem smo svi mi postali Božji sinovi i kćeri! Jesmo li opravdali to svojim životom?

Nalazimo se još u božićnom vremenu. Kaže se da sa današnjim blagdanom završava vrijeme slavljenja Božića. Iako više nema nigdje božićnih ukrasa izuzev možda koje župne crkve nitko to ne bi ni primjetio.

Svakog čuda tri dana dosta. Tako je i sa ovim našim Božićem. Ipak su sad najvažnija sezonska sniženja. Govorit će se o vremenu posebne post blagdanske depresije sa svim psihološkim studijama i svih čudesa koja su prisutna u našem naprednom i modernom svijetu. Oni koji tjeraju ljude na potrošnju i depresiju potiču ih na novu još veću potrošnju i još dublju depresiju. Tako to radi napredan i moderan biznis. No usprkos svim onim čudesima koja nas sada obuzimaju pred nas se stavlja milost kojoj se upućujemo.

Za nas vjernike otpočinje novo razdoblje. Slavljem Isusova krštenja započinje javno djelovanje i svjedočanstvo vjere. Koliko nam je stalo do naše vjere to svi mi jako dobro znamo. Prema sakramentima se odnosimo bajkovito. To su neki čini koje trebamo odraditi jer „zlu ne trebalo“. Takvo razmišljanje dovodi nas da smo sve što je dobro i plemenito stavili postrance. No za svakog od nas vjernika danas je novo vrednovanje svetoga. Kršteni biti znači biti obilježen. Biti Božji. Bogu pripadati.  Krštenjem smo svi mi postali Božji sinovi i kćeri. Stoga je na nama danas veliko pitanje. Jesam li opravdao svojim životom da sam Božji sin, Božja kći? Premda su uvijek naši odgovori olaki. Naši nas životi demantiraju u svakom pogledu. Današnje kršćanstvo kako ga se danas propagira zalazi u svoj sumrak. Ono ne slijedi Isusa iz Nazareta već se slijede skupine, poneke teološke škole, populiste koji olako ispuštaju onoga koji je jedini izvor života i vjere. Kršćanstvo se pokušava staviti u domenu nekakve humanitarne djelatnosti. Neki tek pod stare dane otkrivaju da je Bog milosrdan a u sebi ne nose milosrđe već osvetu. Kršćanstvo je danas ostalo bez svoje duše. Kada se napusti Krist, ni jedna filozofija ni jedna forma ne može unijeti mir u čovjeka. Premda je modernije sipati vlastitu mudrost i populistički se ulagivati od svega toga nema ništa. Svi su ti lako pročitane novine koje su željne bombastičnih naslovnica u kojem kao senilne djedice ponavljaju i mantraju svoje novo skrojene mudrosnice.

Krštenje Gospodinovo za svakog od nas je događaj vjere. Kršćanstvo u sebi nosi odgovornost za ono što je svakom od nas povjereno a to je čuvati ispravnost vjere utemeljeno na evanđelju i pismima. Sve ostalo vodi u ideologije koje nemaju veze sa vjerom. Nažalost mi ni sami ne znamo što bi smo htjeli od svojih života. Nikada nismo s ničim zadovoljni. Tragamo za instant religioznim osjećajima. Brza rješenja za sve odmah i sad. Za svaku našu potrebu očekivamo da bi nam svatko trebao biti na izvoli te, a sami ne znamo uzvratiti drugom mjerom pažnje i onim osnovnim ljudskim. Ali će mo zato govoriti da smo mi veliki vjernici. Bitne su nam procesije, lekcijuni. Bitne su devetnice, trodnevnice, svakako višednevnice. Bandjere, kandela i rogaciuni. Samo nas još održava manifestivna fokloristika da se može reći kako nas je bilo neizmjerno mnoštvo. Nažalost daleko je od nas izvornost vjere.

Vjera nije foklor. Na što smo mi to spali danas? Kakva su sva naša krštenja?  Najmanje u njima ima vjere. Teško je to čuti ali je to istina. U kakvoj se to vjeri krste današnja pokoljenja. Daleko je to od vjere. Nema tu ničega. Glavno je da je krštenje postala parada. Promenada markirane robe, nestetskog macke upa, lošeg hoda na viskim petama ali glavno da svi izgledaju ucifrano neka se vidi. Bitno je biti viđen. Kumovi su dobro odabrani. Zna se po kojem ključu. Iza takvog kršteničkog slavlja ostaje samo koja fotografija i velika očekivanja od koverata koja se nisu ostvarila. To je slika naše realnosti. Svi smo nacifrani ali kad treba dati svoj doprinost svjedočanstva tada nas to puno ne zamara.

U današnjem blagadanu svakome od nas koji smo ucijepljeni u Krista u njegov život, njegovu smrt, muku i uskrsnuće otvara se novi život. Današnjim blagdanom ostavljamo iza sebe sve ono što je kršćanstva nedostojno. Pogotovo kršćanske ravnodušnosti. Otvara nam se novost života koja je svakom potrebna. Ta novost je obraćenje. Ostavljanje svih natruha koje su se utaložile u nama i zatvorile mogućnost Božje milosti. Nema onoga koji nije potreban Boga i obraćenja. Svaki vjernik, biskup, svećenik, redovnik, redovnica. Svi smo potrebni novog povratak Isusu Kristu. Kad se ostavi Boga onda svaki đavao dođe po svoje. Svi ovi događaji koji potresaju Crkvu samo su rezultat odmetništva od Boga i stvaranje vlastite vjere i vjerskog doživljaja. Premda je danas mnogima moderno da se može živjeti model bez vjere a imati vjeru, to ipak nije moguće. Vjera pruža promjenu života kroz pročišćenje duše i tijela. Učinimo nešto za sebe korisno. Danas stavimo sebe i svoj život u Kristove ruke. Neka nas nanovo okupa kupelju spasenja. Vratimo se vjeri i živimo je onako kako na ju je predao On, Bog, Isus Krist. Ne osvrćimo se toliko oko sebe. Kršćanstvo se ne živi po emocijama, niti osjećajima. Kršćanstvo ne traži simpatizere. Kršćanstvo je svjedočanstvo žive vjere.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

8 + 2 =