Kultura 21. stoljeća jest (ne)kultura ambalaže

Govoriti o kulturi i pisati o kulturi znači govoriti i pisati o sveukupnoj stvarnosti ljudi jednog vremena. Kultura je sinteza čovjekova povijesnog stvaralaštva u nekom društvu, a obuhvaća njegovo znanstveno, filozofsko, književno i umjetničko umijeće, osjetilnost i iskustva.

Ona je ukupnost razvoja pojedinaca ili skupina, usavršavanje, produhovljenje njihova bića, uma, osjeta, interesa, običaja i ukusa, osobina onoga tko je kulturan. Kultura je cjelokupan način života neke ljudske zajednice, obuhvaća sustave mišljenja prema kojima se ljudi ponašaju, sama ponašanja i proizvode tih ponašanja. Velik dio važnih crkvenih ljudi, pa obični članovi Crkve, laici, govore da pripadamo civilizaciji kulture smrti. Time žele reći, na katolički misijsko-evangelizacijski način, da ljudi ne poštuju čovjeka ni kod začeća ni u vrijeme trudnoće, a jednako ni na kraju zemaljskog života. Zato u nekim zemljama ne samo što je legaliziran pobačaj, nego je i dopuštena eutanazija, koju njezini pobornici cinično nazivaju „smrt iz milosrđa“. Svjesni smo da je kultura smrti dio naše civilizacije. Ali, pojavio se jedan sasvim nov pojam u svijetu filozofije i književnosti, koji zovu „ kultura ambalaže“. Jedan od začetnika i stvaranja toga pojma jest urugvajski novinar, esejist i pisac Eduardo Galeano. Rođen je u Montevideu 3. rujna 1940., a umro je 13. travnja 2005., u 74. godini života u rodnom gradu Montevideu od raka pluća. Za oko mi je zapela ova njegova misao: „Mi živimo u svijetu gdje su pokopi važniji od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Mi živimo u kulturi ambalaže, koja prezire sadržaj.“

Ove vrlo analitičke misli urugvajskog pisca možemo primijeniti i na europsku kulturu 21. stoljeća. Svakome je vidljivo da je sadržaj često manje vrijedan od ambalaže. Ono što je drugotno postalo je prvotno, ili obrnuto. Kako to dokazati? U navedenom citatu Eduarda Galeana sve je rekao, no dobro je dodatno sve malo objasniti. Primjerice, vjenčanje. Ljubav zaručnika i sadržaj toga važnog sakramenta pali su u drugi plan, a u prvom su planu mjesto vjenčanja, oblik vjenčanja, vjenčanica, broj uzvanika, automobil koji vozi mladence, kako će se mladenci poljubiti na kraju vjenčanja itd. Hrvati su odavno zakoračili u amerikaniziranu „kulturu ambalaže“. Tako su prije mnogo godina u Zagorju, u jednoj župi, zaručnici poželjeli vjenčanje u letećem balonu ispunjenom helijem, u kojemu su bili mladenci, kumovi i župnik. Vjenčanje je doista obavljeno u zraku, u tome balonu. Kakva atrakcija! Novinari se raspisali, jer, bila je to senzacija za svaku tiskovinu. Sadržaj vjenčanja, sakrament ženidbe, župnikovu poruku i molitvu za mladence nitko nije ni spomenuo. Samo se pisalo i pričalo o balonu koji iznad zagorskih brega u zraku drži helij. Zatim smo krenuli sa krizmom. Župnici i policija trudili su se savjetovati roditeljima i kumovima da ne kupuju dječacima vespe ni razne motorine s malim kotačima, jer su vrlo opasni i često su uzrok pada i tragedija. Uzalud vam trud svirači – „kultura ambalaže“ već je bila na djelu. Ono što se događa u crkvi sporedno je, često potpuno nevažno. Mnoga su djeca određivala, a i danas određuju što će im kum ili kuma kupiti. Roditelji i kumovi odijevaju dječake u odijela Boss ili Giorgio Armani, a kume djevojčicama i sebi kupuju cipele s visokom potpeticom. „Jadne djevojčice“, koje 364 dana u godini nose markirane tenisice, sada moraju hodati u cipelicama s visokom potpeticom. Izgledaju smiješno, jer su tek „prohodale“ u cipelama za dame. Odjećom i obućom želimo djevojčice pretvoriti u dame. Doista smiješno!

„Kultura ambalaže“ ponekad postaje komična. Na pripravi za vjenčanje jedan me zaručnički par upitao mogu li njihovi prsteni biti na nekom cvijetu za vrijeme vjenčanja. Običaj je, rekoh ja, da budu u kutijici ili na bijelom jastučiću. Ne, rekoše oni. Mi želimo da budu na cvijetu. Dobro, rekoh ja, neka bude tako. Eto atrakcije na samom vjenčanju. Kum u ruci svečano drži gerber, a na gerberu dva prstena. Kako je kod mene bio običaj da kum predaje mladencima prstene u trenutku vjenčanja, tako je bilo i na tome vjenčanju. Rukom sam za vrijeme vjenčanja pokazao kumu da doda prsten mladencu, a on se usplahirio, htio je skinuti prsten s gerbera, ali je bio malo nespretan pa su oba prstena pala na pod i počela se koturati, svaki na svoju stranu. Bila je to vrlo neugodna situacija. Tako „kultura ambalaže“, viđena u nekom filmu, postaje naš običaj, naša forma vjenčanja. Što reći? Ništa. Nekima je važnije da vjenčanje bude pod slapovima, na nekoj livadi, u krugu restorana, negoli li u crkvi. To je tipična amerikanizirana, holivudska propaganda „kulture ambalaže“. No, ima i pozitivnih događaja vezano uz krizme i vjenčanja. Jedan je zagorski župnik uveo običaj da krizmanici na krizmu dolaze u narodnoj nošnji. Zaživio je taj običaj bez pola muke. Prihvatila ga je cijela župa kao nešto sasvim normalno. I nema u toj župi toga dana na krizmanicima ni Bossovih ni Armanijevih odijela, ni krizmanica u cipelicama s visokom lelujavom potpeticom. Nekada su se mladenci vozili s kumovima u kočiji, a danas u što je moguće većem, dužem cadillacu, uz obvezno prostiranje crvenog tepiha za mladence pred crkvom. Prava „kultura ambalaže“. Gdje su sadržaj, bit i trajnost sakramenta, ljubav? Eduardo Galeano rekao bi: „Svadbe su važnije od ljubavi“. Na mnoge životne prilike možemo primijeniti njegov citat „Izgled je važniji od pameti“. Kako je teško i bolno gledati osobe dotjerane po posljednjem kriku mode, a kada progovore odmah vidite koliko su im i intelekt i duša duhovno plitki. „Kultura ambalaže“ uzima svoj danak, amerikanizira i pravi Hollywood na selu i u gradu. Velika je sreća i zadovoljstvo što je Zagrebačka nadbiskupija zabranila vjenčanja na livadama, u balonima, na otvorenom i preporučuje podjelu sakramenta vjenčanja samo u crkvi, u sakralnom prostoru. Kako postići da ljudi postanu svjesni da je „ambalaža“ manje vrijedna od sadržaja?

Kako strpljivo vjernike poučiti da su forma, oblik vjenčanja ili krizme drugotna stvarnost, a da je duhovna stvarnost istinski na prvome mjestu? Zar smo duhovno i intelektualno otišli doista tako daleko, kako kaže Eduardo Galeano, da smo u „ kulturi ambalaže“, koja prezire sadržaj ili ga stavlja u puki običaj bez duhovnog bogatstva? Kultura je ukupnost razvoja i usavršavanja pojedinca i skupina. Kakva je ukupnost razvoja Hrvatske i njezina duhovnog usavršavanja pojedinca i skupina? Kultura je produhovljenje čovjekova bića, uma, osjeta, interesa, običaja i ukusa. Tko produhovljuje pojedince i skupine u Hrvatskoj? Odgojno-školski sustav sigurno ne, jer se nastavnici i profesori bore da ih zakon proglasi službenom osobom. Njih fizički i psihički napadaju odgajanici. Mogu li u tako žalosnu stanju duhovno obogaćivati djecu, produhovljavati njihovo biće, um, osjete, ukus, ako su sami ugroženi kao osobe? Kultura je cjelokupni način života. Pa, ne možemo se pohvaliti da kao narod mnogo čitamo, da često idemo u kazalište i na koncerte. Hrvati vole o sebi misliti da su kulturan narod, civiliziran, nepredan. Kao da nisu nikada čuli podatak da Hrvati čitaju, prosječno, četiri i pol puta manje knjige od europskog prosjeka, čak četiri puta manje od nekih nama susjednih naroda, za koje možda misle da su kulturno zaostali. Mnogi će možda reći da su knjige skupe. Takvi su obično spremni u samo jednom tjednu potrošiti u kafićima znatno više od cijene jedne dobre knjige. Nekultura, zaostalost i neobrazovanost očituju se i u način komunikacije među ljudima, koji se srozao na vrlo nisku razinu. Neki intervjui u medijima više sliče na birtijaški razgovor negoli na razgovor dviju osoba koje sluša ili gleda milijun ljudi.

Kultura nekulture i kultura ambalaže važnije su od sadržaja razgovora, od poruka koje govornici šalju gledateljstvu ili slušateljstvu. Nije važno je li poruka konstruktivna ili destruktivna. Kultura je način ponašanja i skup „proizvoda“ tih ponašanja. Kakvi su proizvodi nezrelih političara u obiteljima neodgojene djece? Vidljivo je i prepoznatljivo da je u našem društvu sve ono što  je lijepo svedeno na „pola ure kulture“. Zbog takve „kulture ambalaže“ čuo sam često od mladih ljudi: „A kaj se budem vjenčao, kaj će mi taj papir od vjenčanja, vjenčani list, ovako nam je sasvim dobro“. Mislim da je Eduardo Galeano pogodio ravno u cilj kada je naše vrijeme nazvao „kulturom ambalaže“, u kojoj je izgled važniji od intelekta, svadba važnija od ljubavi, a pokop i karmine od pokojnika. Shakespeare bi rekao: „Ima nešto trulo u državi Danskoj“. A to trulo vidimo svi u Hrvatskoj, i unatoč tome, ništa se ne mijenja, nitko ne govori o sveukupnosti razvoja i usavršavanja duhovnosti i ljudskosti pojedinaca i skupina u društvu. Kakva je kulturološka budućnost pred nama? Odgovorite sami.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 42 = 47