Ljubav je ono što određuje putanju ponašanja i istinskog života vjernika!

Svi mi uvijek nekako važemo što nam je najbitnije. Što je to ono što bi trebalo biti na prvom mjestu. Na taj način dobivamo neku sigurnost. Odradili smo to.

Sad je ispunjeno ono što se od mene traži. Ne iskačem iz okvira koji su propisani. Nikome se nisam zamjerio. Ovisni smo o propisima koji nam ulijevaju lažnu sigurnost. Zato i smatramo da je neophodno da se sve regulira jer na taj način smo zaštićeni od svega što bi nam uzdrmalo našu savjest i naš život.

Isus Krist u današnjem evanđeoskom odlomku našao se u jednoj žučnoj debati. Očito su rabini među sobom raspravljali upravo o onom što ih je najviše tištilo. Njihovo prianjanje uz zakonske odredbe koji su sami stvarali nije im davalo veliko zadovoljstvo sigurnosti jer uvijek neki dio nije bio pokriven uredbama i zakonima. Tolike tisuće i stotine zakone koje su vjernike kao osiguravale nikako nisu davali dobre rezultate. Svaki od rabina nije slijepo samo slijedio odredbe i zakone oni su željeli u susretu s Bogom živjeti razvijati se i rasti. Željeli su poboljšati vjerske uvijete. Zakoni su postali utezi koji su vjeru gušili. Vjera je postala obnašanje slijepo određenih zakona i čina. To nažalost nije vjera.

Da su rabini bili naklonjeni Isusu vidljivo je iz njihove velike želje s njim dijalogiziraju. Razgovarati s njim omogućavalo je poboljšanje života svih vjernika. Opterećenost zakonima njihov je vjerski život postao nesnosan. Zakon je u starom zavjetu osiguravao i utvrđivao odnos prema Bogu i bližnjemu. Propisi, zapovijedi i zakoni bili su njihov obrambeni mehanizam u kojem su poštovanjem i izvršavanjem istih zamagljivali svoju stvarnost. Sebe su proglašavali vjernima i pravovjernima. Samo izvršavanje je bilo ugađanje Bogu. Taj stav dodvoravanja ih je samo doveo do formalizma vjere koja je u sebi postala mrtvo slovo na papiru a vjerski život je bio mrtav. Od sve sile zakona oni se i dalje pitaju koja je zapovijed najveća, najvažnija. Isusov odgovor je sinteza. On daje novu dimenziju propisima i zakonu. Oživljava i usmjeruje prema ispravnom životu vjere.

Biti vjernik je veliki izazov. Biti vjernik od svakoga traži veliki napor i zauzetost ponajprije rada na sebi. Ne može se kao pomagati drugom a da samo nismo se susreli sa živim Bogom. Isus danas sažima sav zakon proroke u dvije zapovijedi. „Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.“

To je ono što određuje putanju ponašanja i istinskog života vjernika. Sva ostalo je samo vjerski običaj koji je postao bezdušan i bezvrijedan. Toliko je danas vidljivo da se i mi današnji vjernici ma koliko smo god upoznati sa ovim dvjema zapovijedima živimo sasvim suprotno onom što nam je ostavio Isus Krist. Da je to tako vidi se naša olakost u svim sakramentima koje primamo. Oni postaju bezdušni događaji koji se odrađuju jer to tako je kao propisano i mora se. Nažalost tragamo našim učestalim zaklonima kako bi sebi umirili savjest a zapravo ne živimo ono što je ispravno i dobro. Pokušavamo sve opravdati na sve moguće načine. Na sve se nađemo uvrijeđeni i povrijeđeni. Najvažnije nam je postalo što će drugi reći. Smatramo da nam je važno djecu krstiti a to što ne živimo vjeru to nije bitno. Važna nam je vanjština jer važno je izabrati kuma ili kumu. Važno nam je djecu pričestiti a to što nedjeljom ne idemo na misu i to što djecu ne poučavamo to nije važno. Održat ćemo zato časnoj sestri lekciju kad kaže da se nedjelja kao dan gospodnji poštuje i da je to znak vjere. Za svetkovanje sakramenata tada su bini fotografi, snimatelji, raskošne toalete, ikebane, crveni tepisi, a ne ono što je vjera. To nije bitno. Zahtijevamo da se naši pokojni sprovode iako nikada nisu ni pristupili crkvi a kamoli da su kad kad prisustvovali  euharistijskom slavlju i sve to mora biti a ako ne onda je to sablazan na službenika koji nije dobro propovijedao o pokojniku o kojem i onako ništa nije ni znao, ili je znao ali što je mogao reći zar istinu tada bi to bilo pogubno. Samo nam je važna vanjska forma a ne ono što je istina. Ne treba nam to ništa ako to nije vjera.

Vjera je život. Plačljivo tražimo i pjevamo pjesmuljke koji nam odgovaraju. Tada se pozivamo da smo samo slabi ljudi. Pravdamo se da se ipak sjeti da je on Bog a mi čovjek. Sve je to postao folklor bezdušnog ispunjanja vanjštine koji na kraju ima zaključak; odradili smo i to. No Isus nema potrebu nama podilaziti. Reći će papa Benedikt XVI: „ Isus koji se slaže sa svim i svakim, Isus bez svetoga gnjeva, bez sirove istine i istinite ljubavi, nije pravi Isus kojega nam donosi Sveto Pismo, nego bijedna karikatura.“

Stani danas i priznaj sebi da li ljubiš Boga cijelim svojim bićem. Ili je nešto drugo postalo predmet našeg obožavanja. Ne ljubiti Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom, svim svojim umom i svom svojom snagom alarm je da smo odlutali od Boga. Vjerski život se ne temelji na osjećajima i sentimentalnim prilikama. Biti vjernik je zahtjevno jer ne trpi nikakvu polovičnost. Vjera nije današnje poimanje humanizma. Onaj koji ljubi Boga on je u potpunoj ljubavi prema bližnjem bez zadrške. Zato nam je današnje evanđeosko poslanje nanovo se osloniti na ono što nam je ostavio Gospodin kao rast u vjeri. Neka nas iznova poučava. Neka nam donese mir u srca koji toliko tražimo. Ljubimo svoga Gospodina svim svojim bićem a drugoga onako kako ljubimo sebe. Tad smo ispunili sve. Tada imamo život koji je živo svjedočanstvo vjere.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

66 − 59 =