Malo stado uvijek je slijedilo Krista i to malo stado znalo je mijenjati svijet

Farizeji kao i mi danas imamo potrebu ulaziti u polemike s Bogom. Sva važna pitanja koja se vrte u umu današnjih vjernika žele rješenja po sebi.

Svatko želi da se prilagođava njemu. Njegovim zahtjevima i prohtjevima. Sve je to pranje savjesti. Ili pak opravdavanje vlastitih čina i vlastitih grijeha. Žustro smo u tim raspravama prema Bogu. Razina današnje vjerske formacije je je na jednoj nažalost površnoj guglovoj razini. Svašta se želi udrobiti u vjeru. Mnogi su i razni učitelji koji sebe nazivaju kršćanskim no u njima nema ništa kršćansko. Radije se vjera temelji na pojedinim vradžbinama negoli na evanđeoskoj istini. Zao toliko razdora u svemu. Svi su danas teolozi iako teologije nisu ni vidjeli. Ateisti kao studiraju Boga da bi ga mogli shvatiti a ne u njega vjerovati. Teologija se mučno bori protiv Boga kojeg stavlja u drugi plan. Vremena u kojima jesmo i koja su pred nama su vremena vjerske razvodnjenosti.

Ista stvar kao i danas u ovom odlomku koji se čita danas. Farizeji su se uljuljali u svoju pravednost. Oni svoje laži i lažnog života ne vide. Oni se pozivaju na Abrahama ali vjere Abrahamovske u njima nema. Uvijek se sve svede na to da je lako zadržavati svoju vjeru na nekim činima. Magijskim ritualima koji ne znače ništa. Toliki su oni koji žele da im se slavi sveta otajstva euharistije za njihove pokojne. Oni se pozivaju na njihovu vjeru. Pozivaju se na svoja vjerska pokoljenja. No kad treba sudjelovati u otajstvu svi šute. Ne znaju čine po kojima se vjera prepoznaje. Kao i neki kojima su rezervirana prva sjedišta u našim katedralama. Ne otvaraju usta. Ne znaju kako se ponašati. Prekriže noge u vječnoj potrazi za fortoaparatima i bljeskovima. Uvijek se pozivaju svi na svoju tradiciju. Oni koju su u zadnjem velikom pokrštenju oni sami kreirali. To je sve farizejština i lažna običajna vjerska grimasa koja sve više lice crkve nagrđuje.

Malo stado uvijek je slijedilo Krista i to je malo stado znalo mijenjati svijet. To je ono što nam je i ostavljeno od Gospodina. Nije bitna kvantiteta, već kvaliteta. Farizeji u svojoj vjerskoj sljepoći imali su potrebu ponižavati. Oni bi dijalogizirali ali onako kako njima odgovara. Pozivanjem na Abrahama mislili su da će uspostaviti svoj kredibilitet. No Isus ih poziva da dobro razmisle što govore. Abrahamovska vjera je neusporediva sa bilo čime od onog što su farizeju vršili. Abraham je praotac vjere. Veliki patrijarh u kojemu nije bilo dileme ni za jedan Božji zahvat i podhvat u životu. Kod njega nije bilo kalkulacije. Kod njega nije bilo polovičnosti. Neupitno je izvršavao ono što je Božje. Toliko je bio otvoren Bogu da je i svoga sina jedinca bio spreman žrtvovati. Mi se uvijek pozivamo na Isusa Krista ali u nama vjernicima toliko je toga malo. Možda pokoji fragment. Neka izreka koju smo negdje čuli. Daleko smo mi od Boga i Božje istine.

Ovom vjerničkom naraštaju nedostaje povjerenja u Boga. Previše smo uzljubili ovo svjetovno. Nema više dostojanstva, poštovanja. Nema više osjećaja za sveto. Sasvim nam je svejedno. Tako se lascidno odnosimo prema onom što je sveto i Božje. Od nepoštovanja života od rođenja do smrti do našeg besramnog ponašanja u crkvi. Kad zagusti u životu onda se tek traži Boga. Kad ga trebamo i u mraku ga nađemo, a kad nam nije potreban ne poznajemo ga. Učinimo preokret u svom tom procesu koji se u nama zbiva. Poput Abrahama svoj život predajmo Bogu. Poučavajmo se vjeri koja izlazi iz Krista. Klonite se farizeja današnjeg vremena koji nikada neće priznati da su u krivu a učiniti će sve da se vi osjećate kao da je vaša krivica. Od danas vjerujmo svom Gospodinu i slijedimo ga vjerno i navješćujmo istinu da je on svemoćni Bog naš.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

67 − = 58