VJERA

Moliti, disati i živjeti

Teško je moliti: za posao, za ljubav, za strpljenje, za mamu, za tatu, dijete, prijatelja… nabrajati, zahtijevati, tražiti… i kad to izredamo, onda moliti radi toga da se moli… sabrati se, skoncentrirati, opet dozivati u misli Boga, nagovarati ga, moliti, moliti a da ni sami ne znamo zašto više moliti.

I da ne znamo je li se koja molitva uslišala. I hoće li. Ili: moliti tek zato da se bolje osjećamo… Sve su to motivi koji često lako blijede. Pa se odustaje, i molitva zamire. Teško se natjerati, jer toliko je, i sve više je događaja i stvari koji su tako interesantni, a molitva je dosadna i staromodna; sve se mijenja i napreduje, sve je novo i sve interesantnije i izazovnije, a molitve uvijek iste. Kad bi se barem i one mijenjale… Tako se mučimo dok od sebe ne napravimo molitvene mučenike. Pa se, možda potajice, tek u srcu, a možda i sasvim otvoreno pitamo: je li u opće moguć molitveni život?

Kako je moguće moliti i biti čovjek molitve; ustrajavati i nikada ne sustati?

Kada bi molitva bila samo to, i uvijek takva, Bog je sigurno ne bi od čovjeka tražio, niti mu je savjetovao. No, prvo što moramo shvatiti kad je u pitanju molitva jest: molitva nije samo zahtjev ni samo obveza! Dok budemo tako gledali na nju, bit će nam turobna i nemoguća. No, ona je, naprotiv, prvenstveno ponuda, čovjekova šansa i sredstvo, utočište i život. Ona je duhovno disanje. A disanje nije teret. Molitvom imamo i dohvaćamo sve ono što volimo – za čim nam srce čezne; i volimo sve ono što imamo – te nas sa svime izmiruje, sa svakim Božjim stvorenjem, i dovodi u vezi s njim. Tako, kroz nju postajemo Bogati i sjedinjeni i s Bogom i sa svakim čovjekom. Ona upravo jest način na koji grlimo sav svijet. Nema drugoga načina da se sjedinjujemo s Bogom i čovjekom osim molitve. Ona je, tako, izraz naše potrebe da svi budemo jedno. Dakle ponuda je to, privilegija i šansa, a ne tek zahtjev i danak Bogu. Molitvu nam Bog, upravo očinski, nudi da kroz nju udišemo nebesko ozračje, da bi smo živjeli.

Ako nam je molitva dosadna, neinteresantna i nedovoljno motivirajuća, prvo što se moramo zapitati: ne zahtijevamo li premalo? Krist nas uči: tražite najprije kraljevstvo nebesko, a ostalo će vam se nadodati. Dakle, ne molimo li za ono što se i tako kani nadodati? Ili: nije li možda previše sebična naša molitva? Ona se kao takva ne može vinuti u nebesa! Čak je i molitva samo za vlastitu svetost upitna molitva. Eh, koliko nas ponekad odvraćaju od Boga takvi sveci koji molitvama tešu samo vlastitu svetačku karijeru. Takva molitva zato i njima samima učas postaje bljutava, te postaju ljudi turobna lica. U tome se vidi nemoć takve molitve. Samo je ona molitva prava koja je u skladu s Božjom voljom i njegovim naumom. A njegova volja jest da se svaki čovjek spasi. Ne samo ja i ne samo ti, nego svi: eto to mora biti čežnja naših molitava, i one će nam srce opet učiniti gorljivim.

Moliti zapravo znači samo vikati: neka bude ono što si naumio, Bože! Takva molitva i nas diže i čini lepršavo lakima. Onaj tko se usudio moliti za daleke i nepoznate ljude, narode, religije i rase, znade dobro kako to obogaćuje. Iskreni ustrajni vapaj da se dogodi ta volja Božja sjedinjuje te sa kozmosom sve više i više, i tako čini bogatijim za cijelo jedno čovječanstvo. Potičući nas na molitvu, Krist nas baš na to i poziva: da se usudimo svojim srcem konačno zagrliti cijeli svijet koji nam je od početka povjeren. Tek kroz nju se napokon ponovno događa onaj rajski susret čovjeka i Boga, potom čovjeka i čovjeka – svi postajemo kao jedno; a onda i konačni susret čovjeka i svega drugoga stvorenja – i on ponovno susreće raj izmirenja i novoga života. Bez molitve takvo što nikako nije moguće.

Kada Bog i ne bi mario za ovaj svijet – kako nam se često i čini da jest – ustrajnom molitvom bi smo ga umolili. A kako li je tek onda molitva učinkovita kad imamo Boga koji je pun očinske ljubavi… Ovako: sadržaj molitve koju trebamo moliti može se sažeti u ove riječi: Bože, ja želim što i ti želiš! Ja i ti želimo isto!… Baš onako kako se moli u Očenašu: budi volja tvoja – da, hoću da bude kako si naumio! Onaj tko je probao tako moliti osjetio je kako ga ta molitva oplemenila i kako ga mijenja. Otkrio je i osjetio kako je bogat i važan, baš kao onaj kojem je sav svijet povjeren, kako je sav njegov.

Molitva je također Božji zakon koji nam je zapisan u srcima: ono klikće Bogu moleći za sve nas, za svakoga čovjeka, tražeći njegovu slavu, dolazak njegova kraljevstva, izvršenje njegove volje koja je da se svi ljudi spase, duhovna hrana za sve nas, oproštenje grijeha svima nama – jer ne znaju što čine, izbavljenje od zla – od tužitelja našega… Ustrajno moliti znači i sam uviđati sve jasnije i jasnije kako nam srce za tim vapi i žudi: da se svi ljudi spase – kako genijalna stvar! Diviti se tom Božjem naumu, i kliktati! Jer, to je naša temeljna želja – baš svakog čovjeka.

Bez prestanka moliti: stati zagledan u Volju Božju, i samo htjeti isto, žuditi za tim; bez prestanka širiti ruke za zagrljaj – kako to mijenja i obogaćuje! Dizati ruke kao Mojsije k nebesima… Dok ih tako držim, znam, mi pobjeđujemo! Bez prestanka biti širokogrudan, bez prestanka htjeti sve! Ništa manje od Kraljevstva nebeskoga; na manje ne pristajem! Htjeti da se sve spasi i da sve pobijedi… Bez prestanka moliti; bez prestanka disati…

p. Ike Mandurić

Facebook Komentari

comments

admin

About Author

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

8 + 1 =

You may also like

VJERA

Duha se može iskusiti

  • 7. siječnja 2014
Duha se može iskusiti tamo gdje netko slobodno preuzima odgovornost iako od toga nema nikakav dokaz za uspjeh. Tamo gdje
VJERA

Tomislav Ivančić: Simptomi duhovnih bolesti i terapija

  • 8. siječnja 2014
O uzrocima duhovnih bolesti Grijeh je nutarnji nered. To je djelatno počelo podijeljenosti između čovjeka i njegova Stvoritelj, između čovjeka