Molitva je susret jedan na jedan s Isusom!
Današnje evanđelje nam predstavlja pravu školu molitve.
Prizor koji imamo ispred sebe je jednostavan no zadivljujući: Isus odlazi, ali ga doslovno progone dvojica slijepaca koji ga mole za ozdravljenje:
„Dvojica slijepaca išla su za njim vičući: ‘Sine Davidov, smiluj nam se!’“
Vikanje nije gruba gesta, već gesta potpunog očaja. Prava molitva je uvijek vapaj. To nije kojekakva ugodna molitva. To je molitva rođena u tjeskobi i izlazi iz dubine našeg teškog očaja.
Biti slijep znači živjeti u mraku, ne vidjeti. Mnogo puta u životu osjećamo se da smo u mraku. Ne vidimo smisao, ne znamo kamo ići.
Najbolje što možemo učiniti jest ustrajati i moliti se. Ne prepustiti se toj tami i vapiti Gospodinu kao što često čitamo u Psalmima.
Ali Isus poznaje njihovu situaciju i bol života odbačenosti i zato čeka da uđe u kuću kako bi im se obratio:
„Kad je ušao u kuću, slijepci su mu pristupili, a Isus im je rekao: “Vjerujete li da ja to mogu učiniti?”
Kuća, dom simbolizira intimnost, osoban odnos jedan na jedan. Simbolizira rehabilitaciju. Povratak u svakodnevno. Iz ovog susreta dana nam je smjernica kako molitva postaje osobni susret s Bogom. Događa se kao zreli susret. Osobni susret jedan na jedan s Isusom.
Samo na taj način On nas istinski može pitati vjerujemo li u Njega:
„Odgovoriše mu: ‘Da, Gospodine!’ Tada im se dotakne očiju i reče: „Neka vam bude po vašoj vjeri.“ I otvoriše im se oči.“
Bog ne djeluje magijom nego vjerom. A vjera se izražava samo u osobnom odnosu s Isusom.
Učiti moliti znači ne prepustiti se tami koju susrećemo u životu, već iskoristiti te okolnosti kako bismo produbili svoj odnos s Kristom do te mjere da možemo ispovijedati svoju vjeru pa i u samoj tami i tako svjedočiti čudu ponovnog viđenja samog života, koji je po Kristu blagoslov.
don Damir Bistrić
Croatian 