Naša nada temelji se na osobnom iskustvu Božje blizine i Božjeg milosrđa!

Isusovo uskrsnuće nije tek teorija ili priča sa lijepim završetkom zapisana u nekoj knjizi, nego stvarni događaj koji ima svoje svjedoke.

Isus se ukazivao svojim učenicima, razgovarao s njima, objedovao, tumačio im što se to dogodilo. I to nije bilo jedanput! Pa opet, iako su ga vidjeli, svaki put su se zbunili, kao da su teško prihvaćali tu činjenicu. Izgleda nam da su se svaki put ponašali kao da ga prvi put vide. Toma je bio čovjek dokaza, volio se sam uvjeriti, nije htio svoja uvjerenja temeljiti na tuđim riječima. Bio je on čovjek koji je teško polagao ispite u Isusovoj školi smrti i uskrsnuća. Isusovo uskrsnuće teško  ulazi u naše ljudsko shvaćanje jer naše iskustvo ide samo do groba. Ne vidimo dalje, nemamo iskustvo zagrobnog, preobraženog i proslavljenog života. Koliko god nam se činilo da je nevjeran i sumnjičav, Tomin je put ustvari i naš put. Mi, doduše, nećemo opipati Isusovo uskrsnućem preobraženo tijelo, ali prolazimo cijeli taj proces od tuge i zbunjenosti do čvrste vjere koja postaje životvorna snaga. Koliko nas samo pogodi smrt dragih i bliskih osoba, koliko nas samo plaši vlastita smrt. Teško nam je tada slušati o uskrsnuću. Čini se kao nestvarni govor. Jeftina i kratkotrajna utjeha koja se rađa iz ljudske nemoći. Sve nas to pomalo živcira. Slični smo Tomi. I mi u svojim brigama, strahovima, tjeskobama izražavamo nepovjerenje u Božju prisutnost u našemu životu. A Isus uvijek dolazi i prolazi kroz zatvorena vrata našeg nevjernog srca i uporno govori: „Mir tebi!“ A onda, nakon početne tuge, vjera preuzima vodstvo, polako se događa susret s Uskrslim, u dubini duše koja plače i moli, koja tuguje i bori se s krutom stvarnošću života.

Nakon prvog šoka dolazi na red vjera, vjera koja osjeća poruku utjehe, život. Vjernik malo pomalo poput Tome, dolazi do Isusove istine, do stvarnosti njegove uskrsne pobjede koja polako otapa led naše šokiranosti i tuge. Susret s Isusom u molitvi i sakramentima nas smiruje. Ohrabruje nas i pruža nam neobjašnjivu snagu. U trenutcima molitve i duhovnog razmišljanja dolazi do susreta sa Živim i Uskrslim i tada se naša nada više ne temelji na riječima drugih, njihovoj utjesi i prijateljskom ohrabrivanju, pa čak ni na svećenikovoj propovijedi, nego na osobnom iskustvu Božje blizine i Božjeg milosrđa. Isusova istina nikada nije bila istina neke znanosti. Njegovo je uskrsnuće istina duha i ljubavi. Ljubav ona ima svoj odjek na opipljiv način. Ljubav nije tijelo, ali ljubav progovara kroz tijelo. Ljubavi ništa ne znači zatvorena vrata. Isus koji je ljubav može doći, ali kroz zatvoreno srce ne može doći ni unići. Zato svatko tko se odriče zla i grijeha postaje mjesto Isusova objavljenja. Mjesto božanske ljubavi i njegovog milosrđa. Tko bi htio ostati u zloći i doživjeti uskrsnuće taj se vrlo ozbiljno zatvara.

Uskrsnuće započinje u srcu čovjeka. Tamo gdje započinje i ljubav. Zato smo mi određeni za uskrsnuće onoga časa kad nas je duh nadahnuo da ljubimo. Tada možemo zapaziti i Isusovo uskrsnuće. Početak su tada riječi drugih, njihova iskustva, njihova vjera, riječi Crkve, kao kod Tome, ali ne ostaje na tome. Sada dolazi vlastito iskustvo vjere, iskustvo koje ni sam sebi ne mogu objasniti. Iskustvo koje nas nosi u životu. Iskustvo koj nam daje snagu. Uskrsli dolazi i u naš život, kao što se približio Tomi. Osjećaj koji ne možemo objasniti. Iskustvo koje nadilazi nas same. Ni Toma nije ništa mogao objasniti, samo je kleknuo i rekao: „Gospodin moj i Bog moj!“ Prepozao ga je. Nije dodirnuo Isusa. Bio mu je dovoljan osjećaj Isusove blizine. Taj osjećaj, to iskustvo vodilo ga je cijeli život dok se i sam nije pridružio svom Bogu u mučeničkoj smrti, ali i u uskrsnoj slavi. Ponekad smo i sami kao bez vjere. Mučimo se, propitujemo, sumnjamo, tražimo odgovore. U krštenju smo oprani od grijeha. Po Duhu Svetom nanovo smo rođeni, a po krvi Njegovoj otkupljeni i spašeni. A opet se čini kao da je ta vjera iščezla, nestala, ugasla. Negdje duboko zakopana u nama. I tada Isus dolazi sa svojim milosrđem, kuca na vrata našeg srca i želi nam iskazati svoju blizinu. Želi nas probuditi od sna i otvoriti nam oči. Želi u nama užeći taj predivni dar vjere. U času kad smo u nevolji, strahu, kad ne znamo kako ćemo naprijed, do nas dopire njegov pozdrav njegova milosrđa: Mir vama to znači Ja sam s vama. Ja sam živ! Što ste se prepali, što ste zatvorili vrata. Obrišite suze s očiju, opet je sve dobro. Taj vjernički osjećaj Isusove blizine, stvarnosti njegove pobjede ali i njegovog milosrđa, neka i nas ponese, neka nas nosi, ne samo ovih dana kada slavimo Uskrs, nego svakog dana našeg putovanja prema onom sudbonosnom susretu s našim Spasiteljem, s onu stranu smrti kada ćemo i sami kleknuti pred njega i, gledajući ga licem u lice, uskliknuti: Gospodin moj i Bog moj!

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 1 = 5