Ne oslanjamo se na svoje prolazne i slabe snage već svoje pouzdanje stavimo u ruke Bogu!

Sveto vrijeme došašća u nama budi snažne darove duhovnih milosti. Premda nam je nekako uvijek prisutno naše razmišljanje zašto sve prolazimo sad sve od početka.

No jako nam je potrebno za duhovno vjersko zdravlje jer smo još daleko od noga što i sami želimo u svom životu. Svakim danom možemo čuti kako se ljudi žale jedni drugima da im je ova godina bila teška. Da su ih zadesile tolike teške stvari i događaji. Da jedva čekaju da sve to prođe. Na slavlju nove građanske godine uvijek smo fokusirani da će nam sutrašnji dan nakon veličanstvenih dočeka i vatrometa život krenuti nekim novim putem u bolje sutra. Tada imamo svakakvih odluka nema što sami sebi ne obećamo i jedni drugima no već sutradan sve se vrati na isto. Ništa nam nisu pomogle ni magijski rituali, ni običaji koji su nam obećavali velike promjene.

Kad pogledamo u sebe u svoj život onda vidimo toliko toga što smo unazad učinili loše. Koliko smo samo ljudi povrijedili. Koliko su nas ljudi u koje smo se uzdali ranili i povrijedili. Koliko smo samo svoje bližnje svoju obitelj ozlovoljili. Prepoznajemo kako smo svojim ponašanjem, svojim riječima, djelima i postupcima nanijeli zla i dugima i sebi. Kao da nam je život bio u predugoj noćnoj mori. Došašće je zora, svitaj novog dana. Novi početak nakon preteške noćne more i neprospavane noći duše. Toliko smo pokušavali sami pomoći sebi na razinama svojih mogućnosti. Ostalo je toliko toga nedosanjano. Obećanja nam nisu ispunjena. Ostala je samo životna pustinja. Zato danas imamo ispred sebe čovjeka koji je navjestitelj novog doba.

Ivan Krstitelj je svojim stavom drukčiji od svojeg vremena, i od svih vremena. Bio je u svijetu i osjećao poteškoće svijeta, ali je uočio da preobraženje svijeta dolazi od Krista. To je za nas danas poticaj. Ne da se više oslanjamo na svoje prolazne i slabe snage već da sve svoje pouzdanje stavimo u ruke Bogu koji je životvorac i posvetitelj. Tada ćemo pronaći izlaz iz konfuzije u kojoj živimo. Tada će sve zadobiti svoj smisao. Jer se ne ćemo gubiti na nebitnim stvarima i nebitnim događajima. Previše smo se svi fokusirali na nebitno, a bitno prolazi pored nas i ne zamjećujemo to. Sve možemo povratiti unatrag ali izgubljeno vrijeme nikada. Zato ne gubimo vrijeme na onom što nas uznemiruje. Ako se ne dogodi promjena u nama nema ništa od svega. Lako je za ljudski inscenirani glamur iza kojega se krije uvijek jedna velika razvalina. Ta sveprisutna medijska pompoznost očigledna pustinja nam je oduzela previše vremena, dana i života.

Poravnimo danas staze u ovoj pustari ispuhane veličine. Pripravimo sebe. Danas učinimo jedan dobar i kvalitetan ispit savjesti. Nemojmo se fokusirati na dim, na posljedicu koja je oko nas nastala već zađimo u dubinu svojega srca i pogledajmo što nas je sve svakodnevno unazađivalo. Što nam je uzrok nesretna života. Koji grijeh. Koja mana. Što je uzrok svake neostvarenosti i svega što nosimo kao patnju na svome tijelu. Kad duša boli e tada sve boli. Kad duša pati ma koliko fizički jaki bili tijelo pada u ponor. Ne boj se danas zagledati iskreno u sebe. Bog te ljubi otvori mu svoje srce da se u njemu nastanim radost, sreća i mir. „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze.“

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 5 = 1