Ne postoji grijeh koji ne bi mogao biti oprošten, ni udaljenost koju ne bi moglo sustići Očevo milosrđe

Liturgija i čitanja četvrte korizmene nedjelje otkriva nam Boga kao Oca, njegovu dobrotu i milosrđe. I cijeli naš kršćanski život jest jedno veliko hodočašće prema očevoj kući; kući dobrote i milosrđa; kući mira i smirenja vlastitog srca.

Čovjek koji nosi u sebi narav koja je ranjena grijehom neprestano čuje u sebi đavolsku napast koja mu govori da traži zemlju gdje nema ljubavi koja obvezuje, gdje nema Boga koji je Otac, koji je Ljubav. Tuđu zemlju gdje se samo prima a ništa zauzvrat ne daruje. A ta tuđa zemlja to je zemlja gdje nema Boga koji je Otac, koji je ljubav. Ova Isusova prispodoba uzeta je iz života; i toliko se puta ponavlja u životu svakoga od nas. Prepoznajemo se često u ulozi i jednog i drugog sina; u isto vrijeme smo u bijegu od Božje ljubavi u neku svoju daleku izmišljenu zemlju gdje će se riješiti svi naši problemi; s druge strane istodobno ostajemo u kući Očevoj, ne prepoznajući Njegovu ljubav kojom smo okruženi?

Isus nam predstavlja Boga kao milosrdnog Oca. Naš Bog ima srce, suosjeća sa svakim čovjekom. Žali za nama kad odlutamo; nedostajemo mu. Poput oca za svakog od nas ima raširene ruke; svakoga od nas želi primiti u svoj zagrljaj. I u tome se sastoji radosna vijest Evanđelja koje nam je Isus Krist navijestio: Naš Bog nas voli, ne obračunava se ni s jednim od dvojice sinova. Raduje se našem povratku u njegov i naš dom. Omogućuje nam uvijek novi početak bez opterećenja prošlošću. Priprema slavlje u našu čast; jer je u nam počeo novi život. Primjer starijeg sina nam govori kako naša lutanja i naš odlazak ne moraju doslovno biti fizička odvojenost od Boga i ljudi. Možemo biti fizički blizu, uz Boga, svaki dan u crkvi, a ipak srcem kilometrima daleko od njega. Samo onaj tko ima povjerenja u Božju dobrotu uvijek je na dobrom putu i nikad neće završiti zaboravljen, u blatu.

U ovo naše vrijeme strašno smo osjetljivi na svoju slobodu, grčevito je branimo i od Boga i od ljudi. Ne diraj u moj život! I malo po malo izgubili smo se u sjajnim izlozima velikog svijeta, izgubili orjentire pa i vlastitu osobnost. Ponijela nas varljiva svjetla ovog svijeta; čista đavolska varka kojoj ljudi nasjedaju misleći da mogu živjeti od svoje snage! Postali smo robovi vlastite sebičnosti, oholosti, ne marimo ni za koga; nemamo se kome vratiti u topli zagrljaj. Istopilo se sve s čim smo krenuli u avanturu života; istopio se „novčanik“, krila su nam potkresana, umorni smo, prazni, ogoljeni do srži. Kamo dalje? Kako dalje? Komu? Samo kući. Uvijek i samo kući; Ocu! Ocu koji nas je mudro pustio, iako mu se srce kidalo. Ocu koji nas nije tražio. Ocu koji nas je strpljivo čekao, a onda nam širom otvorio vrata. Svaki put kad se udaljujemo do Boga mi gubimo svoju bit, gubimo sebe; kockamo se sa svojim životom.

Kaže jedna poslovica: „Pet prstiju ima grijeh: dva ti stavlja na uši, dva na oči i jedan na usta“. Grijeh me čini gluhim za glas razuma; za Božju Riječ koja mi hita u pomoć i koja mi jedina može pomoći. Grijeh mi drži zatvorene oči da ne vidim svoje krivnje ni posljedice svojih prijestupa; te krivce vlastite nemoći tražimo u drugima a ne u sebi. Najgore je što grijeh ne čini svoju žrtvu samo gluhom i slijepom nego i nijemom; ne priznaje svoga grijeha. Grijeh ima strašnu moć ako mu se prepustimo; ali ne zaboravimo da milost Božja ima još veću snagu. Gdje se umnožio grijeh, većma je izobilovala milost.

Ne postoji grijeh koji ne bi mogao biti oprošten, ne postoji krik što ga Bog ne bi čuo, ne postoji udaljenost koju ne bi moglo sustići Očevo milosrđe. Jer otkad postoje ljudi i dokle god bude ljudi, uvijek će se ponavljati prizor iz današnjeg evanđelja. Svi smo mi djeca Božja; svi smo mi i mlađi i stariji sin; i svi smo mu jednako važni.

Ne budimo kao farizeji koji su u svojoj umišljenoj pravednosti Isusu predbacivali da se druži sa grješnicima. Sve nas i one odbjegle i odane, s radošću dočekuje svojim beskrajno širokim zagrljajem; vrata njegova utočišta uvijek su nam otvorena; ljubav njegova milosrđa uvijek je spremna izliječiti našu umornu i raskajanu dušu. Amen.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 3 = 6