Nedostaje nam povjerenje da se otisnemo i predamo Bogu u ruke!

Premda mislimo da smo veliki i da smo važni u ovom svijetu. Naše nas ponašanje demantira.

Tražimo poštovanje a osobno poštovanja prema bilo kome ili prema bilo čemu nemamo. Uvijek tražimo ono na što sami nismo u stanju pružiti. Uvjeravamo se da smo važni i sve što nam je potrebno uvijek samo gledamo na prolazno i privremeno. Stalno nam je važno da nam netko drugi potvrdi da smo nešto dobro učinili. Nemamo poštovanja prema sebi i u nama nikako da sazri ono iskreno poštovanje koje bi nas osposobljavalo da uvijek idemo naprijed u sigurnosti. Nesigurni u svemu lako se pokolebamo. Odajemo se maštarijama koje nas odvuku u stanje sažaljenja jer nas kao nitko ne razumije i nitko za nas ne mari.

Prepustimo se da nas ponesu emocije koje nas uvelike samo ostave nasukanima na oblama života. Mislimo da nam sve mora biti servirano i ako se sve ne odigrava kako smo zamislili onda se uvuče u nas crv sumnje koji nas odvede daleko u svijet samosažaljenja i kukanja nad sobom. Gotovo se ponašamo kao derišta koja bi željeli pošto poto nekakvu privremenu satisfakciju od koje nema ništa. Sve što dobijemo postaje igračkica koja nam nakon par sati dosadi jer više nije nova. Naš duhovni život sastoji se uvijek samo od nekakvog moljakanja u kojima smo uvijek nedovoljno sigurni što privremeno želimo. Pa i ono što molimo gotovo i ne vjerujemo da nam je potrebno. Stalno umišljamo da nas nitko ne razumije pa ni Bog jer nam se naše molitve ne uslušuju i u svemu gledamo samo kako bi sve na brzinu u odradili. No na nama nije ništa odrađivati.

Na nama je biti prisutan u stalnosti otvorenosti Božjoj volji. To danas čitamo. Nakon velikog zahvata u kojem Marija prihvaća biti dionica djela spasenja. Koja svoj život daje Bogu u ruke jer je to za neki veći cilj koja ni sama ne razumije. No zna da kad Bog čini onda on zna kako čini i nije opterećena s ničim jer ako ju je Bog odabrao onda će je on i voditi prema onom što od nje traži. To nama zapravo nedostaje. Nama vjernicima nedostaje povjerenje da se otisnemo i predamo Bogu u ruke kako bi nas on vodio onim stazama koje su za nas neophodne. Iz  povjerenja se događaju velike stvari, velika uslišanja, velika djela, velika čudesa Božje ljubavi. I sve što Marija prolazi završava njezinim velikim današnjim hvalospjevom. Zahvala Bogu.

Svima nam je Bog toliko toga učinio i darovao no jesmo li zahvalni? Brzo zaboravimo na sva velika djela Božja nad nama, a zahvala nam ostane kao i prema ljudima površna i reda radi. Obećavamo Bogu zavijete. Ne ispunjamo ih jer kao eto nismo u stanju ih ispuniti. Sve smo spremni obećati kao i političari u predizborne dane i sve završi kao i kod njih u laži i neistini. U našem nedostatku nezahvalnosti sami priznajemo da nismo dostojni darova Božjih. Bog je neizmjerno darežljiv i u ljubavi milostiv. Samo na nama je ne na njemu da iskažemo ono što nam se daje u povjerenju. Ne boj se danas naučiti iz dana u dan zahvaljivati na svemu. Zahvalnost otvara prostor za novi dar. Poput Marije učinimo da naš život u cijelosti postane zahvaljivanje. Da nam se dogodi kao što je to danas Ana Samuelova majka koja je isprosila dar potomstva. Koja je izmolila od Boga svoga sina i Bogu darovala taj isti dar da bude dar zahvalnosti i da njezin sin bude dar Bogu posvećen. Naučimo biti zahvali na svemu jer iz zahvalnosti izlazi svaki naš novi dar. „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju.“

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

15 − 9 =