Nema ničega drugog što čovjeka danas može ostvariti osim Boga koji nas poznaje u dušu!

Imati ispred sebe Božju riječ, jest imati svoj životni putokaz koji nas vodi u ostvarenju života. I nema ničega drugoga što čovjeka danas može ostvariti doli Bog koji nas poznaje u dušu.

DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU, Godina C, Evanđelje: Lk 12, 32-48

Kršćani danas izgubili su svoj identitet. Previše su se željeli svidjeti svijetu. Previše su se trsili što više prilagoditi novim smjernicama. Tako da sve što kršćani danas žive u najmanju ruku je kršćansko i kršćanskog imena dostojno. Da, Crkva jest živo tkivo. Život tkivo koje se ne prilagođava već koja daje odgovore na sve novosti koje se događaju kao posljedica čovjekove odijeljenosti od božanskih istina i represije samovolje u ime napretka. Tako smo svjesni da ovo vrijeme je prepuno svih mogućih pravnih normi i svih vrsta prava no sve što je od zakonodavca doneseno nikako ne donosi ni pravo a o pravdi ne treba niti govoriti. Živimo u vremenu silnih ljudskih prava. No nisu zaustavljeni ratovi. Jer je u interesu i danas porobljivača da iscrpljuju resurse u zaraćenim područjima. I dok se na jednoj strani ratuje, dok ljude ubijaju i u ime demokracije s druge strane pobornici demokracije zadovoljno trljaju ruke jer im profit se povećava. Žalosno je to da se je zakonom moralo ozakoniti bilo koje ljudsko pravo jer je to samo znak da od svih tih silnih zakona nema ništa. I ta ljudska prava nažalost nisu za sve. Oni su samo za odabrane endemske vrste koje netko preferira dok su ostali samo bezlična masa.

Kršćani nemaju prava. To je danas svima jasno. Valja nam se vratiti na Božju riječ jer bez nje nema života. Božja riječ je uzvišeni zakon ljudskih prava kojima nema premca. Nažalost valja sebi priznati da je današnje kršćanstvo na zalazu svojih vrednota. Nema toga što nije ušlo u vjeru. Što si više moderan to više plijeniš pozornosti. Tada si siguran da ćeš biti hvaljen i prepoznat kao koje kavi inovator. Inovatorstvo u katoličkoj vjeri i liturgiji je danas in. Mnoštvo svećenika i biskupa trse se biti podložni svojim trendovima. Evanđelje i učiteljstvo stavljeno je na police i prepušteno prašini zaborava propovijedanja istine bez zadrške jer kako je jedan biskup rekao evanđelje previše uzbunjuje savjest današnjeg modernog čovjeka. Uznemiruje njihovo poimanje vlastite privatne vjere. Naravno da ih tada ti veliki modernizatori moraju nekako utješiti od tog naprasnog Krista. Što će im pružiti? Oni više nemaju Krista tješitelja, liječnika, egzorcistu ali zato imaju kao kršćansku jogu. Imaju kršćansku transcedentalnu meditaciju. Imaju kršćanski  reiki. Imaju sve što im srce želi. Što će im liturgija? Oni se oblače u klaune. Imaju plesne točke za svetkovine. Veličaju ekologiju imajući mise za kućne ljubimce i zoo stanovnike u njihovim gradovima. Šta će im križ oni odsad i u privatnim biskupskim kapelama i crkvama imaju raspetu žabu ili raspetu kravu. To ih smiruje a raspeti Isus uznemiruje. Koliko li smo uznapredovali da nam je liturgija postala izbor iz recitacije a Božja riječ ma tko će još to sad čitati, to je nazadno. Previše je dosadno. I svi se nazivamo vjernicima. Vjerujemo u ništa i takvo nam je i vjera i molitva i život. Želimo sebi prilagoditi sve kako bi naše savjesti ostale mirne jer nam je tako najbolje. No krivicu ne snosi puk vjerni već oni koji su ih tako naučili. Njihovi nazovi pastiri koji ugađaju sebi i svojim prohtjevima biti medijski ili pak politički angažirani. Tad oni ispunjaju svoje neostvarene živote i smatraju se jakim osobnostima sa ogromnom karizmom nove duhovne obnove. Veliki političari sa anbona.

Biti Kristov ne znači ništa drugo već slijediti Krista u svemu. Bez zadrške. Bez zanovijetanja. Bez vlastite interpretacije. Tada nema nepotrebnih pitanja niti kompliciranja. O tome nam i govori današnje evanđelje. Nikada Bogu nije bila bitna brojčana količina sljedbenika. Već mu je bilo bitno broj obraćenih koji u zahvatu istine slijede u potpunosti ono što naučava. Mi uvijek baratamo s nekakvim brojkama. U njemačkoj je jako bitan broj vjernika onih koji se deklariraju ali ne zbog vjere jer jako ih malo ide na nedjeljna slavlja ili žive iskreno kršćanstvo. Bitan je porez i keširanje kese biskupija koje onda iz tog  financiraju i samoga vraga. Zato svake godine sa žaljenjem biskupi ostaju tužni jer su im se stotine tisuća vjernika ispisale iz porezne kvote a to što ti vjernici nikada nisu imali doticaja s Bogom to ih ne zanima. I mi se volimo hvaliti da smo veliki vjernici da smo marijanski narod. Ali valja naglasiti da je to samo po potrebi. Ona nekakve faraonska okupljanja masa su samo pokušaj izraza moći koji na kraju nakon zbrajanja svih šteta nikako da se prizna da su obični fijasko i promašaj. Onaj koji prakticira i živi svoju vjeru uvijek će je živjeti. Onaj koji nije i neće. Reći će otvoreno najveću istinu sveti padre Pio iz Pietrelcine: „Oni koji mnogo mole bit će spašeni. Oni koji malo mole riskiraju biti osuđeni. Onima koji uopće ne mole ne treba sotona da ih odvede u pakao; tamo će otići vlastitim nogama.“ Mi koji smo Kristu povjerovali, koji s Kristom želimo živjeti, svoj život otvaramo njemu. Jer s Bogom je moguće sve. Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ Prionimo svojim životom uz sveto. Biti svet naš je poziv ostavljen od Boga. Biti dio malog vjernog stada doista postajmo izabranici Božji koji vrše jedino volju Božju a ne tamo neke koji traže da se njih štuje umjesto Boga. Ostavljajmo se nametnutih djetinjarija i opsjednuća sretnom prošlosti. Brige koje nosimo na svojim plećima nisu razlog ne življenja istina vjere. Sve u životu djelomično ispunja jedini koji osmišljava život u cijelosti jest biti s Bogom. Koliko samo smo puta povrijeđeni. Koliko nas namjerno ponižavaju. Takvi se često nazivaju vjernicima. Takvi se silno žele dokazati kako su veliki. Ali veličina im nije u dobru već u zlu. Nitko tko čini nasilje nad nemoćnim nije dostojan zvati se vjernikom. Nitko koji fizički ili psihički drugoga maltretira nije vjernik. Ni jedan koji psuje Božje ime i imena svetaca ne može se nazivati vjernikom. Ni jedan poslodavac koji ne isplaćuje pravednu plaću ne može se zvati vjernikom. Ni jedan političar koji donosi i podržava zakone protivne vjeri nije vjernik. S Bogom neka kalkulacije niti pogađanja. Ili si vjernik ili nisi, trećega nema. Sve ostalo je samo izmotavanje i pravdanje vlastite nevjere. Otvorimo svoja srca Bogu da nas vodi. Da nam otvara novost ljubavi vjere koja posvećuje i blagoslivlja u vijeke vjekova.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 3 = 6