Nemoguće je smatrati se vjernikom a živjeti kao da Boga nema!

Današnji evanđeoski navještaj naslanja se na prošlonedjeljni. On čini jednu cjelinu. Čišćenje hrama pobuđuje novost koju Isus nosi u sebi. Oni koji pristupaju Božjem planu otvoreno uz znatiželju približavaju se Kristu.

Čin čišćenja hrama od nevjere i besjeda koja je slijedila ostavila je mnoge u nedoumici. Čovjek kad stane ispred sebe i uvidi kako je ono što je čuo na tragu njegove otvorenosti prema Bogu otvara još veću perspektivu. Vjernik je onaj koji propituje. Vjernik razumom želi biti blizak vjeri da bi se iskustveno moglo dogoditi ne kao potvrda već rast u spoznanju istine.

U svim ovim događajima kojima prisustvuje mnoštvo iz sinedrija, svećenika, farizejskih učitelja i rabina događa se nedoumica. Među njima se uvlači sumnja. Svojim činom Isus nebeski učitelj razlama zapreku. Otvrdlo srce istinskih klanjatelja kojima su njihovi učitelji zacementirali vjeru u izvršavanju vjerske vanjštine otvaraju se milosti Božjoj. Oni koji su samo tu proforma oni se bave spletkarenjem njima Bog je sredstvo manipulacije a onima kojima je Bog život započinju preobrazbu u ljude žive vjere. Jedan se od njih odvažava i čini nezamislivo, dolazi Isusu. Nikodem, član je židovskog Velikog vijeća, farizej i učitelj Mojsijeva zakona. Pobožan i ugledan Židov. Cijenjen učitelj u Izraelu. Potajno se zanima za Isusov nauk. Nije se usudio javno razgovarati s Isusom, nego ga je potražio po noći. Ljubazno je pristupio Isusu i rekao: “Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.“

Nikodem jako dobro pozna Božju Riječ. Vrlo je razborit, njegova zrelost otvara mu iskustvenu milost jer Isusa prepoznaje kao učitelja kojeg je poslao Bog. Nikodem je zainteresiran za novost duhovne stvarnosti i vrlo ponizan. Zacijelo je veliki izazov za jednog člana židovskog sinedrija, vrhovnog suda  priznati da je siromašni tesarov sin čovjek kojeg je poslao Bog. Njihov razgovor je neobičan ali bitan. Najprije govor o rođenju odozgo do ovog što smo danas slušali. Isus, Nikodema podsjeća na važan događaj iz Petoknjižja. Vraća ga na početak. Povratak u pustinju ali i prisjećanje na Mojsija koji sa svojim narodom prolazi mnoštvo ubitačne nevjere i nepovjerenja prema Bogu. Slika podignute mjedene zmije za one koji su ujedeni, osuđeni na smrt slika je pravog mesijanskog poslanja. Kako je pogled na mjedenu zmiju donio ozdravljenje tijela i nastavak života, tako će duhovno ozdraviti svi koji vjeruju u raspetoga Spasitelja.

Kada se duboko prožme ljudsko srce vidljivo je da se svi bojimo promjena. Promjena nam stvara nelagodu. Ono što smo naučili stvara imaginarnu sigurnost koja je okvirna i sve što remeti tu sigurnost rezultira nepovjerenjem i strahom. Ondašnja vjerska elita bila je zatvorena u svoj naučeni formalizam. Preispitati svoje ne naučeno je bolan korak zato je bolje zadržati se na onom što već znamo. Današnji vjernik je na razini koja je više informativna nego formativna. Oni koji se žele informirano svrstavati u vjernike mašu sa zastavicama tradicije iako nikakve veze nemaju sa tradicijom. Za njih je tradicija udica s kojom su okačeni jer u njima vjera nije oživjela. Tradicija koju oni poznaju je tradicija koju su sami stvorili. Tradicija u kojoj Bog ne prebiva. Oni se pričešćuju a ne ispovijedaju. Misle da Bog o njima ovisi. Takvi se trse biti na pozicijama u crkvi jer su neostvareni i duboko prazni u sebi.

Evanđeoski izvještaji ove zadnje dvije nedjelje u svojoj biti imaju srž kršćanske vjere. Uskrsnuće i život vječni. Čuli smo u prvom čitanju što čine izabranici Božji „gomilali su nevjeru na nevjeru slijedeći gnusobna djela krivobožačkih naroda“.  Zar ne činimo i mi danas nešto slično. Toliki među nama misle, govore, vladaju se kao krivobošci, bezbošci. Psovka, mržnja, oholost, lopovluk, rastave, bračna nevjera, nemoral i raskalašenost svake vrste. Sve je to među nama danas našlo zagovornike i propovjednike i umjesto da sebe optužujemo, sve nam se prije ili kasnije razbije o glavu. Možda nam ujedi zla i grijeha danas u ovoj agoniji kroz koju čovjek prolazi izgledaju bezazleni. No oni su uvijek smrtonosni. Samo onaj tko u susretu sa zlom i grijehom pogled svoj upravi na Krista koji je na križ uzdignut bit će spašen. Povjerovati Isusu znači najprije prihvatiti kao istinito njegovo Evanđelje i staviti ga u središte svoga života, te onda svim srcem živjeti po evanđelju. Nemoguće je smatrati se vjernikom, a živjeti kao da Boga nema.

Povjerovali smo Kristu. Darovano nam je svjetlo nade kojim smo pozvani osvjetljvati svoj život i ovaj svijet. Neka nas Bog očuva od tvrdoglavosti, bešćutnosti i ustrajavanju u zlu i grijehu. Istina podložni smo grijehu ali nismo grijehu na milost i nemilost prepušteni. Krist nas je svojom mukom, smrću na križu i uskrsnućem spasio. Kleknimo pred Njega i oprostit će nam i dati lijeka našim bolestima. Poput Nikodema bogotražitelja potražimo Krista i živimo svoju vjeru koja je izvor spasenja i mira.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 86 = 96