Nemojmo vjerovanje samo izgovarati – vjerujmo u to!

Živimo što vjerujemo!

Uskrs zauzima središnje mjesto u čitavoj liturgijskoj godini i prema njemu usmjereni su svi spomendani, blagadni i svetkovine. Svetkovina je to koju slavimo ne samo danas, već svake nedjelje: „na temelju apostolske predaje, koja potječe od samoga dana Kristova uskrsnuća, Crkva slavi vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, pa se on s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. Tog se, naime, dana Kristovi vjernici sastaju da bi se – slušajući Božju riječ i sudjelujući u euharistiji – spomenuli muke, uskrsnuća i slave Gospodina Isusa te da bi zahvaljivali Bogu koji ih je „uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za živu nadu“ (1 Pt 1,3). Tako nam je nedjelja dan počinka od posla, ali i dan veselja“ (usp. SC 106).

Uskrs je ishodište naše vjere, naše radosti. Tu je temelj onoga zašto se zovemo kršćanima jer „koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.“ Tu novost živimo svakoga dana jer vjerujemo. „Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova”. „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20, 29).  Što zapravo vjerujemo?

Nemojmo Vjerovanje samo izgovarati – vjerujmo u to!

Jesmo li svjesni što izgovaramo svaki puta kada molimo Vjerovanje ili smo poput robota koji automatski izgovaraju tekst? Vjerujemo u jednoga Boga, Oca Svemogućega. No… Piše nam sveti Jakov u svojoj poslanici (2, 19): „Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.“ Zato i postoji jedna velika razlika između spoznaje da postoji jedan Bog i da vjerujemo u jednoga Boga koji je sišao s nebesa, rodio se od Marije Djevice, da je raspet, mučen i pokopan pod Poncije Pilatom te da je treći dan uskrsnuo od mrtvih i opet će doći u slavi suditi žive i mrtve. I sve se to događalo samo zato jer „je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. (Iv 13,1). Kako nas Bog ljubi? „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). I veće ljubavi nitko nema od te (usp. Iv 15, 13). „A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim“ (Rim 5, 8-10).

Jer, Bog je ljubav (1 Iv 4,16). Ne ostavlja nas same. I poslije svoga uskrsnuća Gospodin nam kao dar šalje Duha Svetoga, koji nije tko zna gdje i neka nepoznanica, već Gospodin i životovorac. On je tu, u nama. Jer „tijelo naše hram je Duha Svetoga koji je u nama, koga imamo od Boga, te nismo svoji. Jer kupljeni smo otkupninom“ (1 Kor 6, 19-20), „dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane“ (1 Pt 1,19). Zato i jesmo sveti te članovi jedne, svete, katoličke i apostolske crkve. Zbog ispovijedanja te vjere, učvršćeni nadom u uskrsnuće, mnogi su položili svoje živote. Jer u življenju i ispovijedanju vjere nalazimo snagu, a grešnik nadu. Tu Gospodin pokazuje svoju ljubav. Zato nemojmo Vjerovanje samo izgovarati. Vjerujmo u to. Ljubimo. Živimo što vjerujemo, „radujmo se, usavršujmo se, tješimo se, složni budimo, mir njegujmo i Bog ljubavi i mira bit će s nama“ (usp. 2 Kor 13, 11). Tada imat ćemo sigurno sretan Uskrs – kako ovaj današnji tako i onaj koji iščekujemo.

vlč. Tomislav Hačko, Izvor:  www.pastoralmladih.hr

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 16 = 23