Nitko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi

Ovu vrlo lijepu misao, zapisao je meni osobno iz mladenačkih dana omiljeni pisac Meša Selimović. Živeći svakodnevni život izloženi smo različitim utjecajima okoline: suradnika na poslu, prijateljima, i onima koji to nisu, reklamama raznih vrsta, stilu života.

Ponekad mi se čini kao da nisam gospodar situacije, kao da me obaveze i poslovi koji dolaze sami po sebi, toliko vežu da nemam vremena za sebe. A onda shvatim da treba stati, da treba sebi reći: hoću malo mira, hoću biti sam sa sobom i  svojim mislima. Tovarim često na sebe terete koji mi ne trebaju. Hoću da sve bude perfektno odrađeno. Trudim se da sve funkcionira, da nešto ne ostavim izvan funkcije u stanu, ili u kući. Ponašam se sam sebi čudno. Kao da je sve na ovom svijetu važnije od mene samog. A onda, stanem i kažem: dosta, stani. Opasnost da mi sve materijalno bude važno je i dalje u meni. Pa, tako se živi, ubrzanim tempom, šapću mi moji  znanci, prijatelji, šaptači. A ja kažem: NE. Tako neću živjeti. Hoću bar povremeno imati svoj mir, svoje vrijeme za odmor, svoje vrijeme za čitanje, svoje vrijeme za molitvu. No, opet me nešto vuče i kaže: odgodi to, obavi još te kupovine, servisiraj još ove uređaje. Bit će vremena za odmor. Učio sam davno kao student da je čovjek „homo faber“, čovjek koji stvoren da radi i stvara. Zar samo „ homo faber“? Ne. Učio sam da je čovjek „ homo ludens“, osoba koja se igra, zabavlja i opušta. Počinjem u sebi vagati. Što sam više „homo faber“, ili „homo ludens“? Zaključujem brzo, više sam „homo faber“, čovjek koji neprekidno nešto radi i stvara. Nije dobro, rekoh sam sebi. Ajde, budi barem malo i „homo ludens“.

Ne zaboravi da nisi stvoren samo za rad, rad i opet rad. Zašto često materijalno stavljaš ispred duhovnog? Zašto većinu svoje životne energije i truda trošiš da stekneš materijalno? Život je kratak. Toliko puta sam već zaključio da sreća nije u materiji, u materijalnom posjedovanju. I opet me povukla neka stihija, želja da budem kao svi drugi ljudi, koji trče i ne znaju stati. Nemam vremena, u stisci sam, slušam često. Što se to dogodilo, nitko nema vremena? Hoćemo li se razboljeti u tom ne imanju vremena za sebe, za druge? Vjerojatno. Tada se prisjetih jedne životne pošalice iz podravske klijeti. Upita veterinar veselo društvo uz dobro jelo i dobro vino: „Podravcu je bolesna krava, bolestan je i on, koga će prvo ići liječiti, sebe ili kravu?“ Svi u jedan glas odgovore: „ Kravu“. „Homo faber“, čovjek našeg podneblja zaboravlja sebe, ne misli na svoje tjelesno i duhovno zdrastveno stanje. Ma, ja neću tako. Hoću biti barem malo „ homo ludens“. Tko kome tovari teret?  Tko kome tovari muku? Zaključak. Ja sam sebi. Posjedovati ili biti, biti ili imati. Erich Fromm mi je opet u mislima. Pusti filozofiju i Ericha Fromma. Što kaže praktičan život? Opet se sjetih druge životne zgode. Jedan stariji gospodin stalno je pozivao mene i nekoliko prijatelja na večeru koju će on sam pripremiti i počastiti nas.. Odgađali smo večeru, jer se nikako nismo mogli svi uskladiti, nismo imali vremena. Nakon dužeg vremena pao je konačan dogovor. Dogovoren je dan i vrijeme večere. Dogovor smo realizirali i svi se okupili. Razgovaralo se o svemu i svačemu, opušteno, uz prave domaće delicije i dobro vino. Pripovijedali smo o životu, o mukama, o bolestima, o lijepim kućama sa lijepom okućnicom. Rekoh domaćinu: imate prekrasnu kuću i okoliš. Da, reče domaćin. Vidio si samo prizemlje. Ja imam i lijepo uređeni kat kuće i potkrovlje. Ali najradije bih kuću da mogu prepilio. Ne treba mi kat, ni potkrovlje. Žena mi je umrla i ostao sam sam u toj kućerini. Puno životnog prostora, a ja sam samcat. Imati, ili biti? Biti većinu života „homo faber“, ili „homo faber“ i „homo ludens“ ? Na pamet mi padne misao, citat pisca Meše Selimovića: „Nitko nikome ne može natovariti toliko muke na vrat koliko čovjek sam sebi“.

Živeći i radeći tijekom života sami sebi tovarimo teške terete koje ne možemo nositi. Materijalna dobra koja nam od kratkotrajne sreće brzo prerastu u balast, bogatstva koja više ne možemo kontrolirati i održavati. A da ne govorim o mraku duše, u koje znademo zapasti zbog različitih frustracija. A one nastanu u frustriranoj okolini gdje se krećemo. Tako često zbog previsoko postavljene osobne ljestvice naših želja i očekivanja koje smo naumili ostvariti postajemo nezadovoljni. Mnogi me „kljucaju“ sa tezom da su sada loša vremena. A neki mi kažu da nisu teška vremena, nego su loši ljudi. Prihvaćam ovu drugu misao. Loši su ljudi? Pohlepni smo, zločesti smo, nikad nam dosta. U mom kraju kažu: „ Nitko ne može istovremeno jesti sa dvije žlice. Što će nam sva ta materijalna bogatstva, nitko ih od nas ne može odnijeti u grob. Budi čovjek, to je najveća vrijednost. Imaj mirnu savjest, i mirno spavaj,.“

„Neću da moji dani proteku.
Mračni u tihu lijuć se rijeku
Vječnosti.
Putove moje pjesan nek prati.
Orla, što s plamenim suncem se brati;
Kuda koracam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svijetlosti!“ 
(Izidor Poljak: Planite bijeli ognjevi duše)

I što nam preostaje? Skinimo teški teret sa sebe, teret materijalizma, potrošačkog društva, frustracije prevelikih životnih želja i očekivanja. Život je jedan i neponovljiv. Bog nam ga je dao da koracamo, živimo, ne samo kao  „homo faber“, nego prvenstveno kao stvoreno biće za snopove zlatne svjetlosti. Neka i za nas ljudi kažu kao što su rekli za Isusa: „ Prošao je ovom zemljom čineći dobro….“

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

35 + = 36