Obasjani suncem njegove ljubavi izađimo iz svojih grobova u koje smo se zakopali zlom i grijehom!

U našem zemaljskom životu i ono lijepo, radosno, kao i ono ružno izražavamo suzama.

Samo što se prve zovu suze radosti ove druge suze žalosti i tuge. Zanimljivo je kako nigdje u Novom Zavjetu nema rečenice: «I nasmija se Isus». Što ne znači da se nije smijao radovao. Isus je bio vedra i optimistična osoba i sigurno se šalio i smijao sa svojim učenicima u trenucima opuštenosti. No evanđelisti nisu smatrali potrebnim to zabilježiti. S druge strane u današnjem evanđelju imamo rečenicu: „I zaplaka Isus.“

Marta, Marija i Lazar bili su mu veliki prijatelji. Svim srcem ih je ljubio i poštivao. Kad je ugledao njih dvije kako plaču za svojim bratom koji je umro, nije mogao a da i sam ne zaplače. Naš Bog jest sućutni Bog. Bog koji ima srce. Bog kojemu je stalo do dobra svakog čovjeka. Hrabri nas u teškim trenutcima beznađa. Kuca na vrata naše duše. Poziva nas da vjerujemo u snagu Njegove ljubavi. „I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju.“ Naša zemlja naš istinski povratak jest povratak Ocu u Njegov zagrljaj i njegovo kraljevstvo. Taj povratak vodi preko života na zemlji i groba, odnosno smrti.

Posljednju riječ nad ljudskim životom nema smrt kako to misle oni koji ne vjeruju koji nemaju nade koji svoju kao vjeru grade na sjaju i dostatnosti ovog svijeta laži i tame. Da smrt nema posljednju riječ u našem životu potvrđuje nam svjedočansko Evanđelje i sam naš Gospodin Isus. U njemu nalazimo jedini uvjerljivi i puni odgovor pred pitanjem trpljenja i umiranja. On zapovijeda da se odmakne kamen. O moli Oca i zapovijeda Lazaru da izađe van. Ono što je nezamislivo postaje stvarnost. Mrtvac izlazi iz svoga groba.

Ono što nas zbunjuje jest naša surova životna stvarnost gledana ovozemaljskim očima. Naša životna stvarnost koja još uvijek nije dovoljno obasjana svjetlom vjere. Nakon što su Isusa obavijestili o Lazarovoj bolesti. Isus se ne miče. A mi bismo ga željeli vidjeti gdje juri, žuri. Uvijek na raspolaganju. Naprotiv on se drži daleko. Naši životi ogrezli su u nevjeri i ma koliko god se pravdali svjesni samo itekako da sve što činimo nema nikakvog smisla. Svatko nam je drugi kriv za našu životnu situaciju za našu smrt. Jer mnogo je onih koji hodaju ali su mrtvi u sebi. Takvi uvijek pronalaze način kako trovati druge. Jer su sami zatrovani svojim vlastitim otrovom u suradnji sa đavlom. Takvi ljudi nesposobni su za ljubav. Pokušavaju sebe liječiti tako da uništavaju tuđi mir. Oni se uvijek pod krinkom velikog humanizma prodaju da su pravednici a sami su najgori šljam društva. Plaćenici koji bi neradije bili u sigurnosti svoga doma zagorčavajući život drugima. Nažalost mnogo je takvih koji bi da Bog skakuće oko njih kako se njima ćefne. No svatko odgovara pred Bogom za svoja djela tame kao i za dobra djela. Onaj koji nema duha taj se krije u svojoj zloći i neostvarenosti. On je nesretan vječno i ne dopušta da ga Bog dotakne. A Bog sućutni naš Bog plače nad nama. Nad našim promašenim životima. Nad tužnom činjenicom da smo ga ostavili.

Potresa nas činjenica iz evanđelja da Lazar umire. Koliko puta pravednik umire? Koliko puta nevin trpi? Ponizni je gažen. Pošteni je progonjen. Mi sa Lazarovom sestrom vičemo tada Gospodinu: „Bože gdje si! Vidi! Da si tu bio ti, moj brat ne bi umro.“ Prezauzeti smo sa onim danas. Sve čitamo po sadašnjem životu i samo zemaljskim očima. Zbog toga se mi bojimo smrti. Isus je došao udaljiti našu bol i prosvijetliti put života koji ide s onu stranu. A razumjeti ga možemo samo putem vjere. Putem predanja samih sebe u ruke beskonačne Ljubavi Božje.

On se obraća Marti i kaže joj: „Tvoj će brat uskrsnuti.“ Ove riječi navještaju sigurnost, budućnost. Obećanje novog života. Zauzetost Boga u odnosu na čovjeka. Marta je to znala i vjerovala. Ali još nešto joj je nedostajalo. Njezina nada i vjera nije bila potpuna. Marta: Ja sam uskrsnuće i život; tko vjeruje u mene, iako umre živjet će; tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“. Ove riječi su središte čitave pripovijesti i čuda. Isus nas podsjeća da je Bog život i samo on može spasiti ljudski život. Tko vjeruje u Boga, ima već u sebi svu snagu života Božjega. Tko vjeruje Boga ne umire vječno. Vjernik kuša smrt u svom tijelu, ali to je sestrica smrt kako kaže sveti Frane Asiški i ova smrt ne zastrašuje, ona je samo ulaz u naručje Boga živoga.

Ali, ako netko nema Boga sa sobom jer ga je odbacio, taj, iako živi, već je umro. Zato sv. Pavao poziva da ne živimo po tijelu nego po Duhu Božjemu kako bi se Bogu svidjeli. Kako bi iz dana u dan upotpunjavali svoju vjeru i nadu. Tko nije prihvatio Boga, iako puca od zdravlja, već je u stvarnosti mrtav. To je smisao Isusovih riječi a čudo Lazarova uskrsnuća potvrda nade koju Isus nudi kao bi Njegova riječ bila što uvjerljivija za čovjeka slabe vjere kao što je naša.

Neka njegov vapaj „Lazare, iziđi” odjekne i nad nama danas. Obasjani suncem njegove ljubavi izađimo iz svojih grobova u koje smo se sami zakopali zlom i grijehom. Uklonimo povoje očaja i razočaranosti u koje nas je omotao ovaj svijet. Zaplačimo suzama radosti i s Martom uskliknimo: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet“!

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 2 = 6