Obraćenje svetog Pavla

„Grčko-rimski svijet nije se obratio ni na jednu od istočnih religija koje su mu, po redu ili istodobno, bile izazov da ih prigrli, nije se obratio na filozofiju, unatoč propovijedanju i primjerima stoika i cinika; nije se obratio na židovstvo, unatoč širenju Mojsijeva zakona, ali se obratio na kršćanstvo“ (G. Bardy).

„Čudesno Pavlovo obraćenje, dirljiva pripovijest o objavi Isusa Krista koji je potresao i promijenio njegov život“ (RBT, str. 754)). „Pa i ja sam nekoć smatrao da mi se svim silama boriti protiv Imena Isusa Nazarećanina. To sam i činio u Jeruzalemu: mnoge sam svete, pošto od velikih svećenika dobih punomoć, u tamnice zatvorio, dao svoj glas kad su ih smicali, i po svim ih sinagogama često mučenjem prinuđivao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima. Radi toga pođoh u Damask s punomoću i ovlaštenjem velikih svećenika, kadli u pol bijela dana na putu vidjeh, kralju, kako s neba svjetlost od sunca sjajnija obasja mene i moje suputnike. Pošto popadasmo na zemlju, začuh glas što mi govoraše hebrejskim jezikom: ‘Savle, Savle zašto me progoniš?’ Teško ti se protiv ostana praćakati. Ja odvratih: ‘Tko si, Gospodine?’ Gospodin će mi: ‘Ja sam Isus koga ti progoniš! Nego ustani, na noge se, jer zato ti se ukazah da te postavim za poslužitelja i svjedoka onoga što si vidio i što ću ti pokazati. Izbavit ću te od naroda i od pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči, da se obrate od tame u svjetlost, od vlasti Sotonine k Bogu te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima’“ (Dj. Ap. 9-18).

To čudesno obraćenje pred Damaskom pretvorila je Savla u Pavla, progonitelja u apostola. Dogodila se metanoja – obraćenje. Savao započinje od toga trenutka trajnu obnovu duha. Doživljava postupno preporođenje osobnosti, izlazak iz tame progonstva u svjetlo apostolske službe, iz stanja srdžbe u stanje milosti. Crkva po apostolu Pavlu dobiva neumorna propovjednika, utemeljitelja mnogih kršćanski zajednica, pisca prve povijesti Crkve, autora poslanica prvim i jakim kršćanskim zajednicama. Bog čudom pred Damaskom preusmjerava životni put Savlu. Pogani počinju prihvaćati kršćanstvo i kršćansku filozofiju. Oslobađaju se fatalizma i grijeha. Njihove duše zarobljene usudom, zlom kobi, sudbinom i filozofijom da je sve određeno sudbinom postaju slobodne. Život ograničen poganskom astrologijom, strahom pred budućnošću postaje opušteniji i sretniji. Kršćanska filozofija života zamjenjuje kod obraćenika fatalizam i osobna nezadovoljstva. Životni primjeri asketa poput svetog Antuna Opata, Bazilija, postaju duhovni izazov za praktično kršćanstvo. Zajedništvo prve Crkve postaje još snažnije i prodornije kao svjedočanstvo pravoga puta. Mornare, robove, trgovce osvaja križ Kristov. Događaju se obraćenja malih ljudi, pisaca, filozofa. Kršćanstvo se budi, sjeme mučenika postaje sjeme kršćanstva.

Naše obraćenje – poganstvo i ludilo 21. stoljeća

„Obratite se, približilo se kraljevstvo Božje“ (Mk 1,15). Taj trajni duhovni poziv na obraćenje dio je našega svakodnevnog života. Metanoja (obraćenje) nije nešto što se već dogodilo pa smo sada potpuno mirni. Obraćenje je trajan proces duhovnog rada na sebi, na svome duhovnom opredjeljenju duše, srca, uma i emocija. Naše generacije, naši suvremenici i sunarodnjaci često su u nesigurnosti, strahu, fatalizmu. Zbog okruženja hedonizma, egoizma i raznih nesigurnosti na globalnoj razini čovjek postaje nesiguran, prestrašen pred budućnošću. Česta su pitanja. „Kamo vodi sve to što se događa na mikro i gro planu?“ Filozofiju životno osmišljene patnje i križa Isusa Krista zamijenili su beznađe, konfuzija duha,  moralnih vrednota u srcu pojedinaca i naroda. Europu i europske narode treba duhovno „probuditi“, reevangelizirati. Ponovno im naviještati Evanđelje. Imaju li europsko kršćanstvo i vjernici za to snage? Imamo li evangelizatore poput svetog Pavla? Ili je 21. stoljeće stoljeće  vrludanja, sumnja, traženja puta, traženja sebe ili prikupljanje snage? Možda je ovo stoljeće katarze, pročišćenja, nervoznog osjećaja ugroženosti i vjerničkog tapkanja u mjestu. Hrvati slove kao katolički narod. Je li katolicitet vidljiv u narodnom životu? Demokracija je postala demonkracija, teška borba, ratovanje riječima, spletkama, aferama. Narodu je dosta! Bog nas stavlja na svakim izborima na kušnju.

Gdje je naš Damask? Što sijemo to ćemo i žeti. Gdje su naši hrvatski katolički pisci, filozofi, medijski promotori kršćanskih ideja i stila duhovnog života? Dobri i sveti roditelji, svećenici, biskupi, odgojitelji. Jesmo li postali „umorni kršćani“, željni odmora na tradiciji i tradicionalizmu. Ili stvaramo nove potrošačke običaje po kojima advent traje mjesec i više dana. Traje dok ima potrošača. Advent više nije advent, a maškare i maskenbali također su postali svakodnevica na našim trgovima, ulicama i u Saboru, ljeti i zimi, a najmanje jedan dan u godini, uoči Pepelnice, na početku korizme. Zar u Hrvatskoj advent i trajanje adventa određuju turističke zajednice? Ili katolički kalendar? Televizija je navijestila: „Advent ćemo produžiti, neka ove godine traje mjesec dana“. Zar „fašnik“, kako u sjeverozapadnoj Hrvatskoj zovu dan uoči Pepelnice, može trajati danima, čak i ljeti u priobalju? Na što svodimo kršćanstvo i hrvatsku vjerničku tradiciju, katolički kalendarij? Jeste li negdje čitali da su muslimani produžili na svoju ruku Ramazan? Valovlje novog poganstva kojeg smo mi Hrvati kreatori, uz „noć vještica“ i „crni petak“, zabavlja medije, sitne duše i priprost neprosvijećen puk. A mali je čovjek zbunjen s razlogom. O Božiću mu pričaju već potkraj studenoga, a dok slavi Božić, Isusovo rođenje, još mu mediji govore o adventu kojeg će tamo negdje neka turistička zajednica produžiti, neka traje i u siječnju. Tko to koga vara? Tko to koga odgaja i usmjerava u neznanju? Na Veliki petak, dan muke i smrti Isusove na križu, u našemu ili susjednom gradu gostuju „narodnjaci“, s istoka dođoše da zamute vodu i pokupe novac. Pa tko tu, u našoj domaji, može postati lud, zbunjen, a tko, vjernički gledano, normalan? Vjernicima i raznim turističkim, političkim, kulturnim i medijskim djelatnicima treba pod hitno besplatan, temeljit „brzi tečaj vjeronauka“. Ne moraju se obratiti poput Savla u Pavla, ali neka barem upoznaju katolički kalendar, duljinu i trajanje adventa, fašnika. Možda ipak nešto shvate, jer katolički kalendar nije nekakva velika mudrost. Mijenjati narodu običaje koji postoje od davnina, od stoljeća sedmog, jest nakaradnost uma i kulture, koja postaje nekultura, trka za novcem i zaradom. Odakle samo mediji izvukoše „noć vještica“, noć uoči svetkovine Svih svetih, kada treba moliti za naše drage pokojnike, a ne dubiti bundevu ni izvlačiti iz ropotarnice povijesti nekakve irske poganske običaje? Sramota!  A tek „crni petak“ – trči, guraj se i kupuj što ti treba i ne treba, jer je izuzetno povoljno. Namjerno i planirano izazvano ludilo za mase! Crna noć vještica i crni petak?! Kako bi to tužno, deprimirajuće i nakaradno trebalo zvučati jednom osrednjem katoliku. „Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u Imenu gospodina Isusa, zahvaljujući bogu Ocu po njemu“ (Kol 3,16-17). Možete li poći putem metanoje – obraćenja, pasti ničice pred svijetlim likom Isusa Krista poput svetog Pavla?

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

4 + 5 =