Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Maleni dječak akrobat u cirkusu promatrao  je plesača na užetu kod večernje predstave. Želio se i sam podići iznad užeta u visine ali još nije izvježbao tu točku.

Nakon upornih molbi plesač mu je ispunio želju i poni ga na svojim ramenima preko užeta. Dok ga je nosio rekao mu je da svoj pogled usmjeri prema zvijezdama, a ne prema dubini, tami i bezdanu. Pogled prema zvijezdama odvratio je dječaka od straha pogleda u dubinu i tako je hrabro se dao nositi preko užeta.

Proroci su uvijek u starom savezu čuvali snažno nadu izabranog naroda u iščekivanju pravoga spasitelja. Oni su bili budni nosioci Božje ljubavi koja je svoj narod budila iz zamrlih stanja umornih pod raznim oblicima patnje i malodušnosti. Danas naš pogled je snažniji proročki usmjeren prema Betlehemu jer znamo da se tamo rađa naš Spasitelj i naše spasenje. Koji i kakav bi nam Ivan trebao u našoj današnjoj pustinji? Što bi nam današnji Ivan poručio, na što bi nas pozvao kako bi se u nama dogodila preobrazba? Za čime današnji čovjek čezne? Nema dvojbe da želi bolje i smirenije vrijeme, ali kao da mu to nikako ne ide za rukom. Zašto današnjem čovjeku, koji je dosta pametan i moćan, ne uspijeva postići smirenje i zadovoljstvo? Iz cijelog evanđeoskog izvještaja koje danas slušamo Bog preko posljednjeg starozavjetnog proroka Ivana Krstitelja želi svoj narod usmjeriti prema događaju spasenja. Oštar govor koji slušamo danas usmjeren je i prema nama. Kad promatramo sebe u odnosu prema Bogu on je uvijek starozavjetni jer se vraćamo analiziramo svoj odnos prema Bogu koji onda nam postaje kristalno jasan da smo se udaljili od radosti a prigrlili različite oblike ropstva koji su onda rezultat našeg nezadovoljstva. Dapače današnja nedjelja nam otvara novost da spoznajemo Boga da je on ljubav koja želi nas probuditi iz uljuljanosti grešnog života kako bi smo se vinuli u visine.

Kada bi proroci govorili ono što paše narodu tada oni ne bi izvršavali svoje proročko poslanje. Kad naša samouvjerenost i oholost da sebi maha unutar dimenzije vjere onda postajemo farizejsko „leglo gujinje“ jer nam spoznanije Božje blizine i nazočnosti predstavlja mahniti oblik paničnog vjerskog izvršavanja. Zato i Ivan kaže „Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe?“ Što danas znači poziv na obraćenje? Izgleda da nas, onako kako smo se do danas obraćali, nije uvelo ni u novi svijet niti u “kraljevstvo Božje”. Još smo previše ljudski, još smo uvijek dosta divlji. Još se grčevito otimamo da postanemo ljudi po Božjoj slici i prilici. Tako izgleda da je pustinja u ljudskim srcima puno rasprostranjenija nego li pješčana pustinja. U pustinji, u krizi su ljudi podložni svim devijacijama, viđenjima, klanjanju zlatnom teletu, ali ih sve to može odvesti u smrt, a nikad u dolazak u “obećanu zemlju”. Imamo li mi želju i sliku obećane zemlje? Ili želimo da nam bude ovako kako jest: sve su manje ljudi bratski međusobno, a više se ponašaju kao u vučjem čoporu, bez ikakva bratstva i prijateljstva. Netko mora ustati, kao što je ustao sv. Ivan, i narugati se svim našim suvremenicima svim sustavima i sistemima i pokazati novi put. Danas zastanimo i upitajmo se postoji li u nama nešto od onoga što Isus nama prigovara kao novim farizejima. Krstimo se, a ostajemo isti, primamo sakramente a ne obraćamo se i živimo lažno humanističko kršćanstvo bez Isusa kako spasitelja. Sv. Ivan Krstitelj je primjer obraćena čovjeka. On je onaj koji konkretno pokazuje kakav je put obraćenja. Potisnuti svoj egoizam, prohtjev za vlašću, moći, obožavanjem i kultom. Ivan je skroman, ponizan, jednostavan, neopterećen. On sluša istinu i ne prilagođuje je svojim prohtjevima. Naša ljudska istina uvijek je vrlo egoistična, pa taman nastojali da bude najčistija i najobjektivnija uvijek je u našu korist. Nas jedino božanska istina spašava, a ne naša ljudska.

Ljudska istina je relativna kao što smo mi relativni. Sad se mi vjernici nalazimo na Božjoj vijači, na lopati kako bi se odvojila pljeva od žita. Na nama je izveden sam obred, ali se još nismo otvorili Božjem Duhu da u nama začne svojega sina. Čovjek je ono što on želi. Nekada se činilo da smo kršteni u i po tijelu a duh nam je ostao nekršten, poganski, pa se radi toga širi duhovna pustinja novog poganskog nevjerničkog kršćanstva. Ovo je milosno vrijeme, a ne nekakvo kažnjeničko tamničarsko vrijem. Više puta i na razne načine Bog nas je vijao da nas pročisti. Nikada to nije kraj niti odbacivanje, nego pročišćenje i osvježenje. Prema Evanđelju svi događaju obilježeni patnjom i boli u ljudskom životu nisu kažnjenički jer Bog ljubi a ne kažnjava. Bog  pročišćuje za zdravije življenje i pravo blagostanje. Kroz poteškoće se čovjek preobražava. Zato ih iskoristimo za svoje novo rođenje. Novi svijet, novi čovjek, bolji svijet i bolji čovjek nastaju tek ako se prihvati obraćenje život po mjeri Kristovoj. Potrebno nam je obraćenje života. Nije dovoljno samo obraćenje na jeziku, potrebno nam je obraćenje u srcu, potpuna transformacija mišljenja i života. Potrebno nam je krštenje u Duhu Svetome.

Na drugu nedjelju došašća cijelo se čovječanstvo budi i izlazi iz tjeskobe, jer se Bog rađa u našem tijelu kako bi smo mi postali bliži njemu i kako bi nam on pokazao kako je živjeti na zemlji Njemu znano i da se može živjeti sveto i čestito. Pogled svoj usmjerimo prema Njemu uspnimo se na njegova ramena i neka nas ponese u svijetlu i blagoslovljenu budućnost. Donosite dakle plod dostojan obraćenja. Neka ovaj drugi adventski tjedan bude snaga za ustrajnost u molitvi posvećivanju u ljubavi koja posvećuje. Naš najveći neprijatelj u procesu obraćenja je naš um koji poznaje naše slabosti ali ih trajno negira. Zato mu se oprimo i započnimo živjeti dostojanstveno kako vjernici. Ma koliko god bilo teško plodovi obraćanja postaju vidljivi kad napustimo svoje prizemne i loše navike. Tek kad se očistimo od nevjere. Kad se očistimo od svih krivovjerstava, horoskopa, magije, viska, zapisa. Kad se očistimo od psovke, ponižavanja, izrugivanja, laganja, krivokletstva, pijančevanja bludničenja. Kad se očistimo od svih loših misli, zla, ljubomore, mržnje. Tad se stvara novi čovjek ljubavi. Čovjek po mjeri Božjoj. Obraćeni čovjek vjere koji svakom stvorenju donosi mir i radost.

Molimo Gospodina da zapali naš život ognjem svoga svetoga Duha i pomogne nam prepoznavati njegovu prisutnost koja zlo preobražava u dobro. Ako u našem srcu pronađe nemir i zatvorenost, neka nam pokaže put oproštenja. Ako je u našem srcu oluja, neka u njega unese utjehu i svoj mir. Dođi Gospodine Isuse, nemoj kasniti, osvijetli naše živote svojom ljubavlju. Čekamo te u ustrajnosti sa upaljenom čežnjom i svjetiljkama ispunjenim budućnošću novih obraćenika po srcu tvojemu.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

6 + 3 =