Od pobožnosti do duhovnosti

Pobožnost (lat. devotio) je osjećajna privrženost prema Bogu. Ali isto tako može biti molitva, obred ili koja druga duhovna vježba kojom se izražava ili njeguje takva privrženost.

Postoje i  pučke pobožnosti koje se odvijaju izvan nekih službenih liturgijskih okvira. Za nekoga kažemo da je pobožan, time želimo reči da je privržen obredima Crkve i pučkim pobožnostima. Ona se ne mjeri, nemjerljiva je , ali je vidljiva u praksi, u životu pojedinca. Može biti iskrena i očita u djelovanju pojedinca. Ali ona još uvijek nije duhovnost! Duhovnost postaje onda kada je uosobljena, originalna i djelotvorna. Pobožnost može biti formalistička, a to znači da ide za tim da se zadovolji forma, oblik molitve, a da nije u nju utkano puno emocija, želja i nakana. Tako recimo možemo moliti krunicu za krunicom, a da su nam misli daleko od onoga što molimo. Zadovoljili smo formu! Molili smo, a nismo sebe unjeli u molitvu i nakanili je na neke nakane. Sudjelovanje u raznim pobožnostima još ne znači da živimo duhovnim životom. A duhovni život znači živjeti po evanđeoskim načelima.

U povijesti kršćanske duhovnosti razvili su se različiti putovi koji potiču duhovni život. Kršćanski pisci razlikuju tri stupnja takvog života: očišćenje, kontemplacija i mistično sjedinjenje.Čisto srce stvori mi Bože i duh postojani probudi u meni..“ Za ispravnu, dobru pobožnost i kasnije originalnu duhovnost važno je imati očišćeno srce od grijeha, pogotovo od teških grijeha. Zato i jest očišćenje u ispovijedi prvi čin, prvi korak. Česte ispovijedi su korisne za mir duše i tijela iz kojeg niču pobožnosti koje nisu formalističke i sebične, nego su iskrene i altruistične. Važno je imati osobnog duhovnika kod kojeg se stalno ispovijedmo, da nas on vodi. Molitvom se otvaramo Bogu kao cvijet suncu i međusobno se povezujemo, Bog i ja u zahvalnosti i realnosti života. Drugi korak je kontemplacija koja postaje već vrlo dobar početak duhovnosti. Što je to kontemplecija? To je traženje duhovnog smisla! Gdje i kako? Duhovni smisao tražimo ponirući mislima i razmišljanjem u svoju dušu i savjest nad tekstovima Svetoga Pisma. I ne samo nad njima. Duhovna kontemplacija može biti čitanje i razmišljanje nad svetačkim životopisima. Sjećam se kako sam ja osobno prije nekoliko godina duhovno ponirao u životopis Patra Pia. Taj me životopis oduševio, dao mi je neka jaka, temeljna načela, odluke i poticaje za moju osobnu pobožnost, a još više za duhovnost. U toj knjizi sam pronašao neke ciljeve za moju duhovnost koja je postala radosnija i postojanija.

Pobožnost uz duhovnost mora uvijek biti u rastu. Ne smijemo stati na jednome mjestu! A da ne ostanemo stajati na jednome mjestu moramo uvijek iznova tražiti tekstove za razmišljanje i molitvu. To je kontemplacija. Treći stupanj duhovnosti koju dobivamo od Boga može biti mistično sjedinjenje, koje po mom uvjerenju stječu rijetki. To su obično osobe sveta života. One se tako približe Bogu, i On njima da je to očito već kao nešto nadnaravno i neuobičajeno za širu populaciju. Biti mistik i imati mistična iskustva s Bogom nije lako postići. Čovjeka kroz vrijeme nagrizaju sumnje, njegove slabosti, te može rasti i padati onaj koji je samo pobožan, ali i onaj za koga znamo da je duhovan. Stoga su čovjeku potrebne duhovne obnove. Nekada su to bile u starija vremena misije po župama koje su vodili „misionari“, svećenici koji su bili dobri propovjednici i tematski su znali ljude vraćati na putove izvorne pobožnosti. Imali su staleške propovijedi: za mlade, za roditelje, muškarce i žene.

U novije vrijeme pučke misije zamjenjuju duhovne obnove. Koja je svrha tih duhovnih obnova? Svrha duhovnih obnova je da se čovjek duhovno očisti u sakramentu ispovijedi i da krene dalje ojačan kontemplacijom koja mu je ponuđena kroz nekoliko dana. Postoje već na zapadu, u nekim evropskim zemljama samostani za duhovne obnove poslovnih ljudi. Poslovni ljudi često djeluju pod stresom, te im je potreban nakon nekog vremena duhovni mir i prikupljanje duhovne energije za budućnost. Oni pri dolasku u takav samostan, gdje će biti na duhovnoj obnovi, na porti samostana ostavljaju mobitel i laptop kako bi se mogli na duhovno rasteretiti i usredotočiti na odnos prema Bogu, pobožnosti i izgradnji porušenih ili narušenih „mostova“ za osobnu duhovnost. Duhovne obnove mogu biti kraće ili duže. Takve kuće za duhovnu obnovu su se počele osnivati u XVI. stoljeću. Možda neki misle da su kuće za duhovnu obnovu namijenjene samo za svećenike. No,nije tako! Duhovnu obnovu obavljaju svećenici, redovnici i laici. Isusovci imaju Ignacijevske duhovne vježbe do trideset dana. Svakako da je za čovjeka koji je postigao jedan solidan originalan duhovni stupanj, potrebna mu je duhovna budnost tokom života, pogotovo nakon obavljene duhovne obnove. Opreka duhovnoj budnosti je duhovni nemir i nemar u koji čovjek upadne i ne osjeća više potrebu za kontemplacijom, za molitvom, obrednim pobožnostima, nema potrebe približavati se Bogu i onome što mi kažemo da je sveto. Tako potpuno profaniran ne može dugo egzistirati i biti sretan.

Životopisi svetaca i svetica pokazuju da su se oni povremeno povlačili u osamu, i učvrščivali se u molitvi i osobnoj duhovnosti. Svetac, svaki za sebe ima svoju duhovnost! Nisu oni slični kako znamo reči kao jaje jajetu. Nekada su kod nas Hrvata i drugih naroda obitelji imale svog sveca zaštitnika kojemu su se obiteljski utjecali i gajili njegovu duhovnost. Valja napomenuti da su u prošlosti hrvatskog naroda i Crkve postojale bratovštine, laičke udruge koje su imale svog zaštitnika. Tako je postojala bratovština svete Barbare u Zagrebu koja je imala svoj molitvenik i svoja pravila. Za duhovnost je bitno da si usmjeren na Boga. Ali ne potpuno sam! Bitan je duhovni voditelj koji  osobu usmjerava, jer može se dogoditi da imamo iskrivljenu pobožnost i duhovnost ako nemamo dobrog voditelja koji će nas usmjeravati i eventualno korigirati.

Duhovnost je kompleksna stvarnost pripadnosti Bogu po pravilima koja su duboko kršćanska i očituju se u praksi. Za svece kažemo da su oni duhovno cvijeće u Božjem vrtu. Koji cvijet će tebi ili meni biti izazov teško je odrediti, ali je velika istina da pozitivni primjeri privlače. Blaženi Ivan Merz, katolički laik, nije mogao zamisliti dan bez svete Mise i pričesti. Blaženi Alojzije Stepinac je bio primjer nepokolebljivosti u ljubavi prema Crkvi, papi i hrvatskom narodu. Sveti Ivan don Bosco, je sav život posvetio mladima, onima koji su izgubili duhovnost ili je uopće nisu imali. Tako svatko od nas ima darove, talente koje mu je dao Bog da ih razvija svojom specifičnom, originalnom duhovnošću na sveopću korist braće ljudi. Zato se duhovnost ne da ukalupiti, ona ima svoj razvojni put. Za mene postoji danas veliko pitanje? Jesu li mladi educirani samo da obavljaju neke vjerske praktike ili ih vjeronauk, vjeroučitelji, i župnik kao voditelj župne zajednice uvode u dubine duhovnosti. „Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati.“ piše u svetom pismu. Jesmo li primjer ili „antireklama“ prepoznatljivoj duhovnosti po kojoj ne gubimo ništa, nego dobivamo na ljudskosti i dobroti, vođeni Duhom Svetim, prolazimo zemljom čineći dobro, poput našeg učitelja Isusa Krista?

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

70 − = 60