Opraštanje samom sebi i utjecaj društva

Dogodi mi se da sagriješim, pokajem se, ali si ne oprostim. Unatoč ispovijedi,  kao da taj teret ne spada sa mene, kao da je još uvijek tu i svakim danom stvara mi sve veći teret.


Volio bi čuti vaš savjet, prijedlog, način da to promijenim, bilo što samo da si oprostim, da olakšam dušu.
Ima još jedna crtica, a to je moje ponašanje. Kada sam sam, osjećam da sam ozbiljniji, da više razmišljam o postupcima (što kako napravit, postupiti), sve u svemu tada sam zadovoljan sam sa sobom, ali čim iziđem vani imam osjećaj da je društvo to koje temelji moje ponašanje. Kako da ne brinem o tome što će mi drugi reći?

Odgovara don Damir Stojić

Najprije ti čestitam na ustrajnosti u duhovnom životu i nastojanju da se oslobodiš onoga što te priječi da još više uživaš slobodu i radost sina Božjega.

U molitvi Gospodnjoj obraćamo se nebeskom Ocu riječima: “otpusti nam duge naše, kako I mi otpuštamo dužnicima našim”. Katekizam nas o tome uči: “Bujica milosrđa ne može prodrijeti u naše srce, sve dok ne oprostimo onima koji su nas uvrijedili. Ljubav je, kao i Tijelo Kristovo, nedjeljiva: ne možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako ne ljubimo brata i sestru koje vidimo. Odbijanjem praštanja braći i sestrama naše se srce zatvara, i njegova tvrdoća čini ga nepropusnim za milosrdnu ljubav Očevu” (KKC 2840). Isto se odnosi i na situaciju kada smo mi sami ti dužnici kojima nismo oprostili. Dapače, ponekad je oprostiti sebi mnogo teže nego oprostiti drugome.

Mlađi, “razmetni” sin iz prispodobe o milosrdnom ocu može nam biti dobar primjer u opraštanju sebi. On je bio raskajan zbog svoga grijeha, međutim, odlučio je vratiti se kući i tražiti očevo oproštenje. Da bi to oproštenje uistinu mogao i primiti, kako smo već rekli, morao bi i sam sebi oprostiti. A da se to stvarno dogodilo, govori nam njegovo ponašanje kada ga je otac zagrlio, obasuo ga znakovima svoje ljubavi i spremio gozbu u čast njegova povratka. Jednostavno, on je to primio. Nasuprot tome, čovjek koji ne oprašta sebi postaje sličan starijemu sinu, koji zbog tvrdoće svoga srca ostaje “vani”.

Psalmist nam govori kakvo je stanje čovjeka koji nije primio oproštenje (pa ni od samoga sebe):  “Kosti mi klonuše od neprestana jecanja… snaga mi se trošila k`o za ljetnih žega” (Ps 32,3-4). Umjesto takvog, uzaludnog trošenja energije, mnogo je bolje utrošiti ju na molitvu I konstruktivno razmišljanje o tome što mogu naučiti iz svojih grijeha I što mogu od sada učiniti drugačije, bolje. Katekizam nas uči da tako možemo preobraziti negativne osjećaje koji nas prate (usp. KKC 1843).

Nepraštanje sebi može biti znak skrivene oholosti: toliko sebe cijenim da ne mogu prihvatiti činjenicu svoje slabosti i grijeha. Oprostiti sebi, suprotno tome, jednostavna je izjava o tome da se nećeš cijeniti više nego treba i da nećeš od sebe zahtijevati nešto više i nešto drugo od onoga što Bog od tebe traži. A On traži da grijehe ostaviš iza sebe i da, nošen iskustvom opraštanja, nastaviš kroz životan radosno i pametnije.

Nadalje, valja imati na umu da neprijatelj, protiv kojega vodimo duhovni boj, nastoji čovjeka osjetljive savjesti dodatno opteretiti, učiniti preosjetljivim, ne bi li ga tako zbunio i smeo. Sveti nas Ignacije o tome savjetuje da duša, koja želi napredovati u duhovnome životu, treba uvijek postupati suprotno od neprijatelja. U tome će svakako pomoći i savjet duhovnika ili ispovjednika, koji bolje poznaju tvoje prilike.

Drugi dio tvog pitanja tiče se ponašanja u društvu. Svatko od nas želi biti prihvaćen i voljen, posebno od prijatelja. No, dobre odnose s društvom valja ispravno smjestiti na ljestvicu vrijednosti. Pravi Izvor našeg identiteta, sigurnosti, osjećaja prihvaćenosti i vrijednosti može biti samo Bog. On nas je, naime, stvorio jedinstvene na svoju sliku; on nas jedini u Kristu spašava; samo nas on po Duhu Svetom uvodi u svu istinu o tome tko smo i osposobljava nas da živimo svoj pravi, autentičan život, “život punim plućima”. Što smo manje u Božjoj ljubavi “ukorijenjeni i utemeljeni” (Ef 3,17), bit ćemo podložniji utjecaju drugih, slični “trsci koju vjetar ljulja” (Mt 11,7). Neki od praktičnih koraka koji ti mogu pomoći da se bolje nosiš s utjecajem društva jesu:

–  Prije nego uđeš u neku situaciju posvijesti si svoje vrijednosti i standarde

–  Odaberi društvo osoba koje dijele tvoje vrijednosti

–  Izbjegavaj situacije u kojima drugi čine nešto što ti ne želiš činiti

–  Ispitaj svoje motive, zašto nešto činiš: jesu li to dobri razlozi? Jesi li vjeran sebi?

–  Razmisli o posljedicama svojih izbora

–  Nauči se reći “ne”

–  Razmisli o tome kako u konkretnim prilikama svjedočiš da ti je Gospodin važniji od mišljenja drugih osoba

–  Potraži savjet duhovnika, ispovjednika ili drugih osoba koje se nalaze u sličnoj situaciji (a to je danas svaka mlada osoba koja nastoji živjeti vjeru)

don Damir Stojić, Izvor: Studentski-pastoral.com/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

75 + = 76