Osjećaj krivnje je važno egzistencijalno pitanje

Jedno od važnih pitanja u životu vjernika je ispravan duhovni pogled na osjećaj krivnje. To jest pitanje i priznanje pred samim sobom, pred Bogom, i pred drugima, vlastite nesavršenosti, mana i grijeha. A što je to krivnja?

Krivnja je duševno i moralno stanje čovjeka koji je počinio neku pogrešku, prijestup ili grijeh. O pitanju krivnje u životu pojedinca pisali su pisci i kršćanski egzistencijalisti F. M. Dostojevski, K. Jaspers, G. Marcel. Za njih je osjećaj krivnje bio temeljno ljudsko stanje i pitanje poput životne borbe, patnje i smrti. Subjektivno pitanje i odgovor: „Ja sam kriv“ tako filozofski gledano postaje vrlo važno pitanje za svakoga od nas. Uz pitanje osobne krivnje kršćanski egzistencijalisti su preporučivali da se osjećaj krivnje nikako ne smije potiskivati, nego odgovorno osobno prihvatiti. U naše vrijeme osjećaj krivnje i priznanje „kriv sam, pogriješio sam“ je možda previše potisnuto, ili nije često korišten pojam u svakodnevnom govoru. To je pitanje savjesti! Pitanje dobro ili loše formirane osobne spoznaje. A savijest kako znamo, može po svojim krajnostima biti škrupulozna ili laksna. Ako je savijest škrupulozna, tada je taj osjećaj krivnje u osobi prenaglašen. I u takvom duhovnom stanju čovjek se optužuje za svaku sitnicu, za male prekršaje, što ga može voditi u psihozu i neurozu. Takvo stanje duše čini čovjeka nesretnim, nezadovoljnim, tjeskobnim. Čini mi se da u naše vrijeme ima više onih kod kojih je prisutna laksna svijest i savjest. Pa je tako i osjećaj osobne krivnje relativiziran, sveden na rijetko kajanje i priznavanje osobne grešnosti. „Nisam nikoga ubio, nikome zlo učinio, nemam grijeha“, znade biti česta konstatacija vjernika našeg domovinskog okruženja. Ono što mene osobno smeta u našem društvu jest činjenica kako često mediji vrše psihološki pritisak na ljude koji rade za dobrobit naroda na stalno priznavanje svojih grijeha. A kod tog psihološko medijskog pritiska nije nikad, ili vrlo rijetko prisutan čin javnog novinarskog priznavanja, pohvala i  vrlina javnih osoba.

Osjećaj krivnje je lako „natovariti“ na tuđa ramena i pleća. Ali čovjek teško odlučuje da na svoja ramena i pleća natovari istinu o sebi i svojoj grešnosti. Sjetimo se događaja iz Novog zavjeta, u kojem su pred Isusom željeli kamenovati ženu koja je učinila preljub. Pitanje: „Tko je od vas bez grijeha, neka baci prvi kamen.“, je važno kršćansko pitanje Često smo željni nakon površnih spoznaja o drugom čovjeku, suditi vrlo strogo njihove životne promašaje. Osnovno i temeljno pitanje bi trebalo biti, koliko sam ja grešan, koliko je grijeh zahvatio mene, a ne druge. Na taj način bi farizeizam i licemjerstvo postajalo u manjoj mjeri opasno za suživot u obitelji i na širem društveno – crkvenom planu. Po filozofu Erichu Frommu osjećaj krivnje je posljedica autoritarnog društva. Ja bih rekao da to može biti djelomična istina, ali nije primjenljiva na naše hrvatsko sadašnje društvo u kojem živimo. Hrvatsko društvo je postalo previše liberalizirano. Znaju se teoretski gabariti osobnog ponašanja, ali se ne poštuju osnovne normalne norme motala i katoličkih načela. Prijestupnike zakona se sporo procesuira, ili vrlo blago kažnjava, što izaziva revolt poštenih ljudi. Tako je pomalo nastalo učestalo pitanje: „ Isplati li se biti pošten.“, ili „Bolje bi bilo da nisam djecu odgajao da budu radišna i poštena.“

Odgoj je sveden na konstataciju koju sam često čuo: „Nekada smo mi morali slušati starije, a danas stariji trebaju slušati mlađe.“ Sa tom tezom je malo pomalo osjećaj krivnje minimaliziran i na široka vrata je u svijest ljudi ušla popustljivost i namjerna slijepoća pred malim i velikim grijesima. „Što ću ja prigovarati i ukazivati na grijeh. Neka to drugi čine.“ Na taj način se stalno prebacuje krivnja na školu, sve odgojne ustanove, a zanemarivan je obiteljski odgoj. Zato odgojitelji, vjeroučitelji, nastavnici, potiho šapću: „ Mi djecu u školi moramo u prvom razredu osnovne škole učiti ono najosnovnije, kako sjediti, kako biti miran i koncentriran. Relativiziranje osjećaja krivnje, i potreba da se na druge prebacuje krivnja i optužuje je postala uobičajena svakodnevna stvarnost. „Ne krivi nikoga u svom životu. Dobri ljudi daju ti sreću, loši ljudi iskustvo, najgori ljudi lekcije, a najbolji uspomene.“ Euripides

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

+ 32 = 35