Osjećaj nije mjerilo ni Božje blizine, ni odsutnosti!

Sjedinjenje s Bogom odnosno savršeno zajedništvo s Bogom u ljubavi, što je cilj duhovnoga života, stanje je u kojem se događa ostvarenje prve zapovijedi u svoj njenoj dubini i punini, tj. osoba ljubi Boga svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom, a bližnjega kao samoga sebe.

U savršenom življenju tih dviju zapovijedi sastoji se svetost, na koju su po krštenju – kako naglašavaju i II. vatikanski sabor i Katekizam Katoličke Crkve – svi bez iznimke pozvani.

Neprestano traženje Boga

Kako bi uputio osobe da dosegnu taj cilj, za koji su u konačnici i stvorene, Ivan od Križa sjedinjenje s Bogom stavlja ne samo kao konačnicu hoda, nego i kao temeljnu motivaciju hoda. Da bi otpočeo proces traženja Boga i duhovnoga izrastanja te da bi osoba bila spremna na velika odricanja koja će zahtijevati taj proces, potrebno je da uvijek ima pred očima taj uzvišeni cilj.

Jedna od zamki u koju osoba lako može upasti u svom hodu prema Bogu, i time si usporiti ili onemogući daljnji hod, jest da si umisli kako već sve o Bogu zna te se tako zatvori njegovoj novosti, njegovu djelovanju, njegovim iznenađenjima. Odatle zahtjev za neprestanim traženjem Boga: nikad se ne zadovoljiti iskustvom i svojim znanjem o Bogu jer sve to nije ni približno onomu što Bog u sebi jest.

Istina vjere

Nadalje, u ophođenju s Bogom nerijetko se upada u pogrješku da ga se poistovjećuje s ugodnim osjećajima i doživljajima. Istina, Bog ponekad daje ugodne osjećaje i duhovne užitke – osobito na početcima duhovnoga života – no krivo je te osjećaje i slasne užitke poistovjećivati s Božjom blizinom i njegovom ljubavlju. Oni koji poistovjećuju Božju ljubav i blizinu s ugodnim osjećajima kada ti osjećaji prestanu, upadaju u krizu i počinju misliti da se Bog udaljio od njih i da ih više ne ljubi.

Međutim to ne odgovara istini vjere. Bog se nikada ne udaljuje od čovjeka; on je uvijek tu, uvijek nov u ljubavi, i nikada ne prestaje ljubiti. Osjećaj Božje blizine i njegove ljubavi nije mjerilo i siguran znak stvarne Božje blizine i njegove ljubavi, kao što i osjećaj njegove odsutnosti nije znak i stvarne njegove odsutnosti. U Isusovoj odbačenosti i napuštenosti na križu »Bog se očituje baš tamo gdje izgleda da je posvema pobijeđen i odsutan« (J. Ratzinger).

Stoga, vjeru u Božju blizinu i ljubav treba graditi na Božjoj riječi i njegovim obećanjima, a ne na osjećajima koji su promjenljivi i čisto ljudski.

Petar Janjić, Izvor; www.glas-koncila.hr

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

44 + = 45