Osoba koja vjeruje nije bespomoćna pred bilo kojim izazovom pa ni pred bolešću!

Bog traži da opraštamo, ali to traži i psihologija, koja upozorava da potisnuta mržnja ugrožava naše psihološko zdravlje

Psihološko-duhovni seminar u organizaciji Zaklade biskup Josip Lang i pod vodstvom p. Mije Nikića i p. Antuna Cveka, novost je na „tržištu“ duhovne ponude. Radi se o novoj vrsti seminara koji nije strogo karizmatski seminar, s duhovnom dimenzijom, nego je i psihološki.

– Nije ni strogo psihološki koji zanemaruje duhovnu dimenziju čovjeka, jer čovjek nije čisti duh, anđeo, nego je duhovno-tjelesno biće. Zato čovjeku prilazimo integralno ili interdisciplinarno. Dubinska psihologija pomaže nam da otkrijemo nesvjesne motivacije, potisnute traume i bolne emocije koje u obliku prisila naviru iz nesvjesnog i ugrožavaju integritet osobe, a vrlo često se potisnute psihotraume transformiraju ili konvertiraju u psihosomatske bolesti – kaže p. Mijo Nikić, navodeći kako će zbog toga obrađivati teme poput onih kako nadvladati stres i psihotraumu ili o značenju snova i govoru tijela i emocija.

Patološka i objektivna krivnja

– Bolji uvid u ranjenu prošlost pomaže nam da objektivnije vidimo svoje stanje, da manje optužujemo druge za svoje nevolje i bolesti i da budemo samokritični, što je preduvjet za istinsko oslobođenje i ozdravljenje. Seminar ima psihološku podlogu, koristimo se iznašašćem dubinske psihologije da otkrijemo blokade psihološke naravi, neprimjerene psihološke obrambene mehanizme koji koče normalno dozrijevanje osobe. Vjerujemo da konačni odgovor na čovjekova egzistencijalna pitanja dolazi iz transcendencije, od Onoga koji sve zna i sve može, drugim riječima od Svemogućega Boga – objašnjava p. Mijo Nikić, koji je i svećenik i psiholog. Jedna od tema je i o krivnji, kajanju i oproštenju, za koju p. Nikić kaže da je uvijek aktualna, a osobito u današnje vrijeme.

– Razlikujemo patološku krivnju koja nastaje kad se osoba osjeća tjeskobno, jer je povrijeđen njezin narcizam. To nije objektivna krivnja zbog povrede objektivnih vrijednosti, Boga i bližnjega, nego subjektivni osjećaj, odnosno patološka neurotična krivnja koju treba liječiti psihoterapijom. Međutim, postoji i objektivna ili autentična krivnja koja nastaje kad se povrijede ili izigraju istinske vrijednosti, kad se uvrijedi Bog grijehom i kad se nanese nepravda bližnjemu. Kad čovjek učini zlo, povrijedi drugoga, grijehom uvrijedi Boga, normalno je da će osjećati u sebi tjeskobu i krivnju. U tom slučaju ne pomaže psihoterapija, nego istinsko priznanje vlastite krivnje u sakramentu ispovijedi, autentično kajanje, iskrena isprika i nadoknada štete – kaže, dodajući da istinsko oproštenje koje se dobije od Boga i bližnjega liječi ranjenu dušu i spasonosno djeluje i na tijelo. Osoba koja je doživjela Božje oproštenje i sama bi trebala biti spremna oprostiti drugima, jer Bog traži da opraštamo drugima kao što i on oprašta nama.

– Ali to traži i psihologija koja nas upozorava da potisnuta mržnja i nespremnost da oprostimo, ugrožavaju naše psihičko zdravlje jer nas stalno podsjećaju na uvredu koju smo doživjeli. Tko sebi želi dobro, taj će opraštati drugima. Netko je lijepo rekao: „Oprosti, da oslobodiš u sebi sile ljubavi“ – kaže pater, dodajući kako je pritom važno upoznati sebe, zavoljeti se i promijeniti samoga sebe.

– Malo je ljudi koji istinski sebe poznaju. Uglavnom se radi o površnoj spoznaji kojom imamo neki uvid u ono što činimo i kako se ponašamo. Međutim, dublji korijeni ili temelji naše ličnosti, skrivene nesvjesne motivacije koje nas pokreću na djelovanje, ostaju nam često skrivene i nepoznate – kaže p. Nikić, najavljujući i tu temu na seminaru. Dodaje kako psihotraume doživljene u ranom djetinjstvu, kao i bilo kad u životu, ostavljaju bolne ožiljke na duši, a uz genetsku predispoziciju mogu prouzročiti razne neuroze pa i psihotične poremećaje.

– Doživljaj neprihvaćenosti, manjak ljubavi, teška razočaranja u afektivnom životu, naglo kidanje ljubavne veze u vrijeme adolescencije, dramatični razvodi braka i slični traumatski događaji uzrokuju veliku patnju i ostavljaju bolne posljedice na duši i tijelu. Iskrena molitva može donijeti izranjenoj duši utjehu i mir. Sam Isus jednom reče: „Dođite k meni svi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11. 28). Da bi naša molitva bila uspješna, tj. uslišana potrebno je imati jaku vjeru. Sam Isus jednom reče: „Što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili, i bit će vam“ (Mk 11, 24). Zaista, mnogo može žarka molitva pravednikova, poručuje nam Sveto pismo. A mi postajemo pred Bogom pravedni onda kad se iskreno i skrušeno kajemo za svoje grijehe, kad ih ispovijedamo i kad čvrsto vjerujemo da smo otkupljeni snagom Kristove prolivene krvi – objašnjava pater ulogu molitve u borbi s problemima, naglašavajući kako zdrava i autentična vjera pridonosi duševnom zdravlju.

Iscjeliteljska snaga

– Brojni psiholozi i liječnici vjernici pripisuju religioznosti iscjeliteljsku snagu u liječenju raznih psihičkih poremećaja. Čovjek je religiozno biće i čovjek i religioznost idu zajedno. Tko iz perspektive vjere prilazi svojim životnim problemima sigurno će ih dobro i uspješno riješiti.

Viktor Frankl nam svjedoči da fizičke i psihičke strahote koncentracijskih logora nisu nadvladali oni koji su bili fizički najjači i najizdržljiviji, nego oni koji su bili jaki duhom, koji su imali jaku vjeru i pouzdanje u Boga kojemu ništa nije nemoguće i čija će pravda na koncu trijumfirati. Osoba koja vjeruje nije bespomoćna pred bilo kojim izazovom pa tako ni pred bolešću, budući da po vjeri ulazi u Božju svemoć, a Bogu nije ništa nemoguće – kaže p. Nikić, čiji seminar se od petka do nedjelje održava u samostanu Kćeri Božje ljubavi u Granešini u Zagrebu.

Uz psihološku i psihijatrijsku pomoć vjera može mnogo pomoći i kod oboljelih od PTSP-a, koji je posljedica doživljenih trauma zbog kojih su uznemireni.

– Takvoj osobi treba psihološka, često i psihijatrijska pomoć, a mnogo joj može pomoći i vjera u Svemoćnog Boga koji je jači od svih naših trauma. Molitvom izlazimo iz svoje nemoći i ulazimo u Božju svemoć. Bog ima rješenje za sve naše probleme i teškoće. Molitva aktivira pozitivne snage u nama i povećava kvalitetu života. Sakramentalni život pomaže vjerniku da bude uvijek na strani dobra, da štiti i promiče život, da širi ljubav i čuva nadu. Istinska vjera u Boga i angažirana ljubav najbolja su prevencija protiv samoubojstva – kaže pater Nikić.

Čudesna ozdravljenja traže oprez, znaju biti i kratkoročna

– Istinsko ozdravljenje događa se vjerom u Svemogućeg Boga koji iznutra mijenja čovjeka i otvara mu neslućene horizonte slobode i novog života. Međutim, vjera kao temeljno povjerenje u Boga traži da priznamo istinu o sebi, spustimo se u svoju nemoć, na pravu razinu svoje egzistencije i da se susretnemo sa svojim ranama, svojim traumama i potisnutom tjeskobom koju izaziva osjećaj vlastite nemoći. Tko se usudi jedno vrijeme izdržati tu tjeskobu i priznati vlastitu nemoć, ima veliku šansu da istinski zavapi Bogu i bude uslišan, jer ga Bog upravo tamo čeka. Za razliku od sugestije i autosugestije koje imaju ograničenu i privremenu moć, prava vjera otvara neograničene mogućnosti čovjeku koji svoju nadu stavi u Svemogućeg i dobrog Boga. Takva se vjera može aktivirati na seminarima, kao i u osobnoj molitvi bilo gdje. Prava vjera je dar Božji i ona se postiže u osobnom susretu s Bogom, a masovna okupljanja vjernika je mogu samo probuditi i još više angažirati.

Treba naglašavati potrebu istinskog osobnog obraćenja i strpljivog rasta po sakramentalnom životu u svojoj župi, odnosno u malim molitvenim zajednicama pod vodstvom župnika ili laika kojeg odredi župnik – kaže p. Nikić, dodajući da se na karizmatskim seminarima ili hodočasničkim mjestima mogu dogoditi tzv. čudesna ozdravljenja, s kojima treba biti oprezan, može se raditi o trenutačnom uklanjanju simptoma koji se kasnije vraćaju.

– Poznati su primjeri osoba koje su ozdravile i treba im vjerovati, jer su tada stvarno bile oslobođene simptoma bolesti, međutim, vrlo brzo simptomi su se kod nekih osoba vratili. Takva osoba nije čudesno izliječena, nego samo privremeno zaliječena, odnosno oslobođena privremeno simptoma neke bolesti. Budući da se promjena dogodila pomoću sugestije ili autosugestije, ona nije bila trajna jer to sugestija i autosugestija ne mogu postići ako se bitno ne promijeni stil života, kriva životna filozofija koja je i dovela do bolesti – kaže p. Nikić, dodajući da ako se osoba ne promijeni, nego i dalje nastavi potiskivati probleme, simptomi psihosomatskih bolesti opet će se javiti i opet će biti bolesna.

Darko Pavičić, Izvor: http://www.vecernji.hr/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

35 + = 39