Ovo je priča o svakome od nas; pomaže nam da u istini vidimo sami sebe

Čovjekovu bolest zvanu oholost koja ga prati od početaka i nikako da je iskorijeni do dana današnjega, Isus svojom riječju želi danas osvijetliti i izliječiti. On liječnik duše i tijela nudi nam lijek ovoj bolesti koja se nalazi u vjerničkoj poniznosti. A sve se ovo odvija na terenu ljudskog srca i pameti.

Jedan takav oholi tip ulazi u hram, u crkvu na molitvu. Po zvanju i zanimanju farizej. Uspravan, puca od samodostatnosti. I ravno pred oltar, u prvu klupu. Veli Bogu u molitvi:. «Bože ne boj se, neću ti ništa. Samo da znaš: nisam grabežljiv, a takvih je pun svijet; nisam nepravedan a takvih je mnogo; nisam preljubnik a zna se tko jest; nisam kao onaj carinik koji je na dnu hrama, u mraku. Ja dajem redovito za crkvu, čak i više nego je potrebno, a koliko ti daju drugi. Došao u hram da mu Bog čestita kako je dobar. Valjda mu se još Bog trebao ispričati i zahvaliti na bratskoj opomeni.

Daleko u dnu crkve klečao je carinik, pognute glave; grješnik po profesiji i zanimaciji. Udarao se u prsa koliko je mogao i samo je izgovarao jednu rečenicu: «Bože milostiv budi meni grješniku»! On ne okrivljuje nikoga; vidi samo sebe; svoje slabosti i svoje mane. S nikim se ne uspoređuje. Nema se kada baviti tuđim manama ni tuđim poslom. Pozna on sebe najbolje! Otkrivajući neizmjernu Božju dobrotu i milosrđe, mijenja svoj život. Došao je po Božje smilovanje i oproštenje i samo za to moli. I ode kući opravdan.

Kome Isus priča ovu priču: Rečeno je to odmah na početku odlomka: «Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu»! Ovo je priča o svakome od nas; pomaže nam da u istini vidimo sami sebe.

Farizejski stav pred Bogom i više je nego prepoznatljiv u čovjeku današnjice. Stoji uspravan, podignute glave, pokazuje svoju superiornost, svoje uspjehe u životu i oko sebe: za Boga je u toj priči jako malo mjesta; možda malo u „teoriji“ ali življene zahvalnosti nema; Bog je često suvišan, smeta; ograničava čovjeka u samoostvarenju slobode, čuje se vika naših modernih „boraca“ i „spasitelja“! I u ime te slobode čovjek sad robuje: ljudima, strankama, vlastima, vlastitim požudama, novcu; strepeći da ga ta „sloboda“ ukopa. Ondašnji farizeji barem su priznavali Boga kojem treba položiti račun; današnji ne vide nikoga doli sebe i svog uspjeha; a kamo li da bi uočio svoju grješnost i došao pred Lice Božje u hram! Ne trebaju Boga jer ne drže do njegova milosrđa i dobrote jer sve je rezervirano samo njima.

Tko smije reći da nema farizeja i među nama u crkvi. Bez obzira jesu li se smjestili u vrh ili u dno crkve. Nije došao ili došla da se pred Bogom skruši; prepozna svoju ljudsku slabost i nedostatnost i da se ispuni njegovom snagom i milošću; nego da sebe pokaže; da vide drugi.  Ne prepoznaje sebe niti se traži u Božjoj riječi; promatra oko sebe farizejskom okom: o svakome sve znade kakav je tko „do zadnje kapi krvi“; dolazi u hram na molitvu ali se ne vraća opravdan svojoj kući; ne mijenja svoga života ni svoje pameti; kad je dobar i nema što mijenjati!

Na ispovijedi takvi uopće ne navodi svojih grijeha, nego započinje kako nije nikoga ubio, nije opljačkao, zapalio, oteo, on u stvari i nema grijeha pa mu nije jasno zašto se treba ispovijedati barem jednom godišnje kad, oni eto nemaju što ispovjediti. Takvog je veoma teško potaknuti na kajanje, jer kako će se kajati kad nema za što.

Vlastita samoobmana i laganje samom sebi najveća je zapreka za iskren odnos s Bogom..

Mi smo svake nedjelje pozvani da se ponašamo kao onaj skrušeni i raskajani carinik. Bogu se ništa ne može skriti, njemu je svako ljudsko srce savršeno poznato. Zato ne možemo doći pred Boga i misliti da smo bolji od drugih. Bog nas poznaje bolje od nas samih.  Pred Boga možeš stati samo u pravoj i potpunoj istini jer te on prozire, do dna te poznaje. Zbog toga je najveća krepost vjernika: poniznost; ako nema poniznosti nema ni vjere; možda imamo kršćansku ideologiju; ogrtač; „prazne fraze i riječi“ ali ne i živu vjeru!

Sv. Pavao bijaše rođeni farizej ali se nije zarazio uznositošću. Obrativši se Kristu, krštenje mu nije bilo izgubljena voda kao što je za tolike danas. Dopustivši Bogu da bude Bog njegova života; osjetivši njegovu neizmjernu dobrotu i milosrđe naspram svoje nedostatnosti; nikad se nije isticao niti druge prezirao. Zato je osjetivši blizinu smrti mogao reći: „dobar sam boj bio, trku završio vjeru sačuvao». To je i naš put! I ne zaboravimo posljednju rečenicu današnjeg evanđelja koja nam je svima opomena i poziv na obraćenje:“svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen.“ Amen!

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

+ 4 = 7