Pas ima kuću, a čovjek dom

Jesmo li spremni za zemaljski i nebeski dom

Prvi varaždinski biskup msgr. Marko Culej, volio je u svojim propovijedima koristiti misao „ Pas ima kuću, a čovjek dom“. Bio je poznat kao vrlo dobar propovjednik koji je shvaćao dubinu i bit čovjekove egzistencije. Za njega je bilo važno da vjernik ima osobnu vjeru i da tu vjeru doživi duboko u svom srcu i duši. Zato je rado koristio slike iz konkretnog života. Misao: „Pas ima kuću, a čovjek dom“, je bila ciljano korištena u njegovim homilijama. Tom je rečenicom želio pokazati kako je važna u životu pojedinca stvarnost da svaki čovjek ima svoj dom, gdje uči prvo kao malo dijete izgovarati prve riječi, hodati, i gdje počinje prve komunikacije sa ljudima i okolinom. Roditeljska ljubav, zajedništvo u obitelji, ljubav među članovima obitelji su za  biskupa Marka Culeja bili važan segment razvoja čovjeka u čovjeka i vjernika. U varaždinskoj biskupiji i šire ostao je zapamćen kao agilni propovjednik Božjeg milosrđa, i vrednovanja obitelji kao najmanje ćelije Crkve i društva. Gdje god čovjek odselio iz svog vlastitog doma, uvijek se rado sjeća i vraća u svoj dom. Zato neki kažu: „ Dok god su mi roditelji živi vraćati ću se u svoj roditeljski dom.“ Tu sam doživio ono najljepše, emotivno sam vezan uz moj dom i rodni kraj. I dandanas se u kajkavskim krajevima postavlja pitanje nepoznatom lokalnom čovjeku: „Otkud si ti doma?“ sa naglaskom na doma. Momci su u prošlosti znali pitati djevojku: „ Dekle, otkud si ti doma?“. A to znači, odakle si djevojko, gdje ti je dom? Dom kao dom je važniji od samog mjesta rođenja, kuće i kućne adrese prebivanja. On je mjesto ljubavi, radosti, plača, odrastanja i odgojne formacije. Ali i mjesto gdje se rado vraćalo, ma gdje god čovjeka odveo životni poziv ili zanimanje. Strašan je osjećaj biti daleko od svog doma, biti negdje u tuđini.

Zato je s pravom pisao Žarko Laušević: „ I tako u tuđoj zemlji, pod tuđim krovom, radiš, spavaš. Učiš i pričati. Kao da si tek rođen. Sve iz početka. A tamo gdje si rođen, gdje si prohodao, progovorio, osta sve ono čega ti je srce puno. Ostadosmo željni roditelja, oni nas još više. Sva ljubav, milina, toplina, postade elektronska žica. Ostadosmo željni i braće i sestara. Bakinih toplih očiju, didinih istrošenih, vrijednih ruku. Svog dvorišta, svog malog neba. I tako punijih novčanika, nadajući se da će vrijeme učiniti svoje.“ Sjećam se da sam kao mladi svećenik, kapelan, volio provocirati mog dekana novozagrebačkog dekanata msgr. Matiju Stepinca. Znao sam ga često provokativno pitati: „ Dekane, zar opet u Krašić?“ Nekada se samo nasmijao, a jednom je zastao i odgovorio: „ Vlado, vidjet ćeš, što budeš stariji to će te više vući k sebi tvoje rodno mjesto i tvoj dom.?“ Zapamtio sam vrlo dobro taj dekanov odgovor na moju provokaciju. Čovjek se rado vraća u svoj dom, dom svojih roditelja gdje je učio prve molitve, iz kojeg je išao na Prvu Pričest, Krizmu, ili na vjenčanje. Rado se sjeća svog djetinjstva, dvorišta, dječjih igara, odrastanja i ponekad strogog odgajanja. To mu se duboko urezalo u svijest i savjest i na neki način odredilo čovjekovu sadašnjost i budućnost. Kako komunicirati u domu gdje si rođen? Kako komunicirati u domu, obitelji koju si tek osnovao? To su pitanja koja nas tjeraju na razmišljanje. Postoji li neki model, uzor za komunikaciju unutar naših vrijednih, hrvatskih, kršćanskih obitelji? U Svetom Pismu postoji vrlo dobra pripovijest o „Izgubljenom i nađenom sinu“, koja se najčešće koristi za tumačenje grešnosti starijeg sina i povratka ocu. Ali ta je Isusova prispodoba, metafora, odlična, pomalo prikrivena sugestija kako živjeti u obitelji, te koji su i kakvi trebaju biti pravi roditeljski odnosi prema djeci i obratno. Priča zrači prikrivenim i mogućim prijedlozima odnosa u roditeljskom domu među braćom, među djecom.

“Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.” „Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.”  „Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi!  Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.'” „Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’  A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge!  Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.” „A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim.  A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!” Lk. 15, 11-23.

Sva tri lika su u nama ponekad pojedinačno dominantna, te smo nekad u životnoj ulozi  milosrdnog oca, a  ponekad u ulozi jednog od dvoje braće. Da bi čovjek zrelo odrastao potreban mu je otac i majka. Ne samo otac, ne samo majka, a još manje dva istospolna roditelja. I sve dok smo živi, makar kako odrastali, uvijek bar nešto trebamo oca ili majku. Kod njih, u njihovoj kući, je naš dom, nešto najljepše i najsvetije. Iako smo kao djeca jednako, u jednakim uvjetima odrastali, različito smo uzrasli. Zato ponekad majka zna reći: „Moj stariji sin je jako dobar, a mlađi kao da ga nisam ja odgajala, nego netko drugi“. U istim su uvjetima odrastali, od istih roditelja, a tako su različiti. U paraboli o „Izgubljenom sinu“ vrlo je jasna poruka. U roditeljski dom, roditeljskoj ljubavi se uvijek možeš vratiti, ma kako god grešan bio. Izgubljeni sin ima oca, i vjeruje u njegovu dobrotu i oproštenje. A mlađi sin oca doživljava kao gospodara, kao onoga prema treba biti korektan. Korektan sin je korektan u svom domu prema ocu i bratu, ali je premalo ispunjen ljubavlju prema ocu i bratu kome postaje zavidan.

Svakoga od nas, pogotovo one koji žive u obiteljima samo jaka ljubav može održati na životu  u zajedništvu s braćom i sestrama. Bit mnogih problema u obiteljskom životu je  ljudsko neshvaćanje biblijske slike o čovjeku. Svi smo Božja stvorenja: stvoreni, nesavršeni a pozvani na ljubav, na svetost. Uzrok najčešće gotovo svih problema u obitelji je oholost i sebeljublje. Kako? Često se znade čuti: „Moj se muž ni u što ne razumije“. Ili: „Ja svome mužu nikad ne dam za pravo, da je on bolji od mene, u bilo čemu“. Ili obratno, muževi ponekad s visoka, sa bahatošću gledaju na svoje supruge. „Svađamo se jer ne sluša, tvrdoglava je“. Tako nešto iz oholosti, nestrpljivosti i netrpeljivosti govore muževi o ženama. Nemir u duši, loša komunikacija unutar obiteljskog doma. Zašto? Zato što treba biti ponizan i reći: „Ja sam stvoren kao nesavršen ili nesavršena“. Neću suditi nju, ni nikoga, potrebna mi je strpljivost prema samom sebi i najbližima. Moja pogrešna biblijska slika o čovjeku, ženi i obiteljskom domu, stvara me ponekad čudnim; zavidnom, pakosnom osobom. Iz netolerantnosti i nestrpljivosti progovara zavist i druga zla. Oprosti mi Isuse. Ne želim prema roditeljima biti samo korektan sin, želim im pokazati svoju zahvalnost, poštovanje i strpljivost u danima starosti. Brat ili sestra mi nisu konkurenti, i ne trebam sijati zavist i zlobu. Isuse nastojati ću roditeljima uzvratiti, sada kada su stari i nemoćni, ljubav i dobrotu. A braću i sestre prihvaćan kao i sebe nesavršenim Božjim stvorenjima. Neću suditi, da ne budem suđen, jer sud kojim sudim, i meni će se jednog dana suditi.

Vjernik ima dvije domovine

Jedna je tu gdje živim ovaj zemaljski život. A drugu domovinu imam na nebesima. Za ljubav prema zemaljskoj domovini imam divnih primjera ljubavi iz daljnje i bliže hrvatske povijesti. Ljubav hrvatskih branitelja koji su svoje živote položili na Oltar domovine. A osim njih, izvrstan primjer pravog rodoljublja i domoljublja mi je blaženi kardinal Alojzije Stepinac. Nebeska domovina, gdje ima mnogo stanova koje će nam Isus pripraviti je na nebesima. „ Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista.“ Fil 3,20 Ta pak domovina je naš životni moto, naš cilj. „ Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste, i život je vaš skriven s Kristom u Bogu. Kada se pojavi Krist, Život vaš, tada ćete se i vi pojaviti u slavi!“ Kol. 3, 1 – 4. Zato dragi brate i sestro ljubi svoj dom i domovinu.

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 61 = 71