Pastir treba mirisati na ovce

Zašto neki nevjernici, vjernici i klerici loše govore o papi Franji?

Gotovo svatko od nas poznaje zadnju trojicu papa: sv. Ivana Pavla II., Papu Benedikta XVI. i sadašnjeg papu Franju. Za sv. Ivana Pavla II. možemo reći da je Crkvu na svojim putovanjima, hodočašćima u raznim zemljama svijeta otvorio medijima, otvorio svijetu, ljudima koji su pripadnici katolici, članovi drugih velikih svjetskih religija ili ateisti. Svojim putovanjima postao je medijska zvijezda, osoba jakog moralno – duhovnog autoriteta, čije su govore čitali i analizirali ne samo novinari, nego i  onovremeni svjetski političari i ljudi općenito. Pročitao sam podatak, kako je računajući sva njegova putovanja, papa Ivan Pavao II. napisao i sam pročitao 30.000 govora. Veliki hodočasnik, veliki putnik, i vrlo dobar govornik.

Papa Benedikt XVI. je u svom pontifikatu, iza svetoga pape Ivana Pavla II. postao tihi i duboko duhovni evangelizator Europe i svijeta po svojim teološko dubokim govorima, propovjedima i poslanicama. Vrlo su mu dobri, iskreni i Duhom Svetim prožeti intervjui sa Peterom Sewaldom koji su ukoričeni i postali knjige koje može čitati svaki vjernik i doživjeti iskrenost pogleda pape Benedikta XVI. na kršćanski život, na Crkvu koja u nekim dijelovima svijeta proživljava duboku krizu identiteta. Papa Franjo od samog početka svoga pontifikata, od izbora za papu, govori svojom jednostavnošću života i jednostavnim govorima koji postaju od vremena do vremena vrlo snažne poruke vjernicima i klericima. Možda po svojim govorima zbunjuje one koji se dadu zbuniti, ili neke izaziva čak na pomisao da je on krivi, lažni papa, kako ga neki znaju nazivati. Neke od katolika, on ponekad zbunjuje svojom iskrenošću i jednostavnošću govora. To je uvijek dobra prilika za one koji ne žele dobro Crkvi, pa ni papi Franji, te pišu ono što on zapravo nije rekao, ono što su oni izvukli iz konteksta cjelokupnog govora za sebe, da bi mogli plesti sotonsku mrežu protiv Crkve općenito. A za to im posluži papina jednostavnost u mislima i izričajima. Dvije rečenice pape Franje su strahovito jake: „ Pastir treba mirisati na ovce“ i „ Pastiri bliže stadu…“ Znao sam čuti obične ljude, laike da kažu: „Jako sam volio papu Ivana Pavla II., a na papu Franju se ne mogu priviknuti, djeluje mi nekako previše jednostavno.“ Vjerujem da ta jednostavnost pape Franje smeta ne samo neke laike, nego i jedan dio klerika kojima on „ruši“ već uhodanu njihovu sliku o Crkvi kao instituciji i Crkvi kao polju pastoralnog djelovanja. Crkva se u teoriji i praksi nakon II. Vatikanskog koncila  djelomično promijenila, ali je i dalje ostala jaka institucija u svim svojim segmentima djelovanja.

Stječem dojam da papa Franjo želi da klerici i laici budu bliskiji, bliže jedni drugima, da u crkvenim zajednicama svećenici i biskupi ne budu daleko i daleki od vjerničkog puka. Zbog toga ga vjerojatno jedan dio klerika ne prihvaća. Draže im je biti daleko od vjernika u svojim uredima, nego li se približiti stadu, vjerničkom puku. Za njih su rečenice „pastiri bliže stadu“ i rečenica  „pastir treba mirisati na ovce“ revolucionarne rečenice. Rečenice koje su teško prihvatljive, koje se ne mogu realizirati. Zašto? Zato što Crkva, hijerarhija u nekim zemljama, svećenici u nekim zemljama žive kao službenici poput drugih službenika, bez prevelikog kontakta s običnim svijetom. Kod nas u Crkvi u Hrvata svećenici su silom prilika u svojoj službi župnika: „graditelji, menadžeri, katehete, sami sebi domačice, vinogradari, poljoprivrednici, restauratori, poduzetnici, pogrebnici, sve i svašta. Najmanje vremena imaju za mogućnost da budu bliže svome stadu, vjernicima: u njihovim radostima, nadama, problemima, životnim opterećenjima, konfuzijama, depresijama, naletima na razaranje ljudskog dostojanstva i obitelji. Zato i za Crkvu u Hrvata vrijede rečenice pape Franje: „pastiri bliže stadu“ i „pastir treba mirisati na ovce“. A to znači, da pastir mora poznavati sve probleme vjernika određene župe ili biskupije. Neki dan sam upitao jednu gospođu kada će na hodočašće Majci Božjoj. A ona mi odgovori: „Kada bude vrlo malo vjernika u tom hodočasničkom mjestu, kada bude mir i kada neću na misi biti „statista“ i slušati političke poruke. Znaš, nastavi ona: Ljudi su ti siti galame, političkih poruka sa ambona. Mnogi biskupi nisu svjesni što muči male ljude. Slušaju evanđelje: U ono vrijeme reče Isus, a propovijedaju kao da nisu u ovom vremenu. Kada dođem na misu, želim čuti u propovijedi što mi je činiti kao vjerniku u ovom vremenu, sa ovim mojim problemima. Ne zanimaju me političke poruke. To imam na televiziji. Nastavi ona dalje: Znaš, u ovom vremenu su na cijeni svećenici koji su blizu narodu. Nisu im dragi svećenici ni biskupi koji su se životno udaljili od nas običnih ljudi.“

Vjerujem da papa Franjo govori baš u tom duhu, da mu je stalo do toga da crkvena hijerarhija, barem jedan dio, ne ide svojim putem, a vjernici svojim putem. I tu je odgovor na pitanje koje mi je neki dan postavila jedna osoba: „Zašto papu Franju ne simpatiziraju i vole masovno ljudi kao što je to bio slučaj sa papom Ivanom Pavlom II. Odgovor je jasan: Jake poruke, iskrene poruke koje pozivaju na promjenu nekog već uhodanog ponašanja klerika ili laika, pastira ili stada, izazivaju otpor, kod nekih čak i mržnju na osobu koja je protiv uhodanih životnih šema. Pa makar to bio i papa. Dirnuti u institucionalno ponašanje i tražiti promjene velika je „provokacija“, poput one koju je prorok Ezekiel uputio crkvenim i političkim pastirima svoga vremena. Upozoravao ih je da se ne uznose jer su iznevjerili Boga i narod. Stado je postalo plijen zvijerima. Ako uzmemo poruku proroka Ezekiela ozbiljno kao riječ Božju, a trebamo je tako usvojiti, onda je ona snažna za naše političare i crkvenu hijerarhiju. Jer ta poruka nije bila upućena samo „crkvenjacima“, nego svim društvenim djelatnicima koji umaju ulogu pastira u narodu. Povijest se ponavlja. Prorok Ezekiel ima što reći danas pastirima i stadu.

„I dođe mi riječ Jahvina: „Sine čovječji, prorokuj protiv izraelovih pastira, prorokuj im i reci: Ovako govori Jahve Gospod: Jao pastirima izraelovim koji napasaju sami sebe! Ne moraju li pastiri napasati stado? Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete. Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okruno njima gospodarite…. Zato, pastiri, čujte riječ Jahvinu: Tako mi života riječ je Jahve Gospoda: zato što ovce moje postadoše plijen i hrana zvijerima, nemajuć pastira, dok pastiri mojih ovaca ne traže, nego sami sebe pasu, a ne pasu stada mojega – zato, pastiri, čujte riječ Jahvinu: Ovako govori Jahve Gospod: Evo me na pastire! Ovce svoje tražiti ću iz ruku njihovih, i neću im dati da mi višestado pasu ni da sami sebe pasu: istrgnut ću ovce iz usta njihovih, neće im više biti hrana. Jer ovako govori Jahve Gospod: Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Ezekiel 34.  

Zato vjernici oprez: ne napadajte papu, ne govorite o njemu loše, ne sumnjajte u njegovu osobnost i papinsku ulogu. On je jednostavan pastir, izabran od kardinala i Duha Svetoga da bude papa. Preko njega govori živi Bog, vodi ga Duh Sveti. Kao što je svaki papa ostavio iza sebe svoj originalni, osobni trag; pečat u povijesti, tako to čini i papa Franjo. Resi ga jednostavnost i bliskost sa ljudima različitih životnih dobi i puteva. Uvijek je postojala opasnost da se dogodi da stado ide jednim putem, a pastiri drugim putem. Toga je bilo kroz čitavu povijest Crkve. Recimo u 12. , 13. i 14. stoljeću Crkva je bila izuzetno materijalno bogata. Mnogi su to kritizirali, smetala im je ta jaka pozicija moćne Crkve. A sv. Franjo, sv. Dominik i drugi sveci nisu kritizirali crkvene institucije i klerike, nego su se prihvatili tri zavjeta: siromaštva, čistoće i poslušnosti i živjeli kao siromašni redovnici. Svako stoljeće, ili desetljeće ima svoje crkvene probleme. Papu u svim vremenima treba uzimati ozbiljno jer je Kristov namjesnik na zemlji. Moramo vjerovati da su ga kardinali izabrali u molitvi i Duhu Svetom. Ne slučajno, nego Božjom Providnošću. Svaki papa je Original Božji. Vjerujem da preko svakog pape Bog želi čvrstu i duhovno postajanu Crkvu, Crkvu na stijeni. Pa što god mislili, pisali slobodni novinari, govorili protestanti, pravoslavni, pripadnici različitih kršćanskih sekti, ateisti, agnostici Crkva ima svoje poslanje. A to poslanje je život po evanđelju i nasljedovanje Isusa Krista. To je životni program sviju nas: klerika i laika.

Nitko ne smije ostati ravnodušan ili neposlušan papinim porukama. Jedno znam, da je papa u pravu i da ga vodi Duh Sveti. Da je on čvrsto na Isusovom putu. A tko je na Isusovom putu i odstupa od prije određenih i stvorenih klišeja, taj nije nikome dobar i zato je napadan od vjerskih službenika i običnog puka poput Isusa. Neki misle da je riječ o Sotoni i njegovom djelovanju. Ja osobno ne bih išao tako daleko. Više je riječi o tome da se osobno ostvarene karijere unutar crkvene hijerarhije čvrsto brane. Možda je riječ o Sotoninom djelovanju preko onih koji stoje izvan Crkve kao medijski djelatnici ili produžena ruka masona, pa stoga papu Franju osporavaju namjerno kao pravog papu. Za njih je od početka pontifikata papa Franjo krivi i lažni papa, kako bi mogli neprekidno urušavati autoritet, ugled  pape i Crkve kao moralnog stupa, moralne vertikale na svjetskoj pozornici. Takvi su svojevremeno u Njemačkoj pisali  protiv pape Ivana Pavla II., kao o starcu koji vuče loše poteze proglašavajući kardinala Alojzija Stepinca blaženim. Nazivati papu javno preko elektronskih medija „oronulim starcem“ sigurno nije djelo katolika, nego djelo onih koji već gotovo tristo godina, sve od francuske revolucije do danas ne posustaju kako bi čitavu Crkvu stišali i stvorili novi svjetski poredak sa novom vjerom sinkretističkog usmjerenja. A taj sinkretizam je zapravo jedna novostvorena „religija, musaka“ od svih svjetskih religija. Neposluh i nepoštivanje pape je ponekad vidljiv ne samo izvan Crkve, nego i u samoj Crkvi. Takvi ljudi ne prihvaćaju papu i neposlušni su poput farizeja i pismoznanaca koji nisu dopustili Isusu da unese novi duh, novu energiju u njihove institucije, a niti u njihovu osobnost. Papa Franjo je na Isusovom putu, jer želi da članovi Crkve, pogotovo pastiri: biskupi, kardinali i svećenici budu blizu vjernika, da poznaju njihove probleme, da miris problematike postane dio njihove zauzetosti, djelovanja svih klerika. Sveta Majka Tereza je sa svojim sestrama pokazala o kakvoj je blizini prema stadu vjernika i ljudi općenito riječ. Redovništvo „ terezijanskog“ usmjerenja ima šansu u našem vremenu. A sve ženske i muške redovničke zajednice koje ne slijede takav put „odumiru“, nemaju priljev novih članova. Ako se dogodi da će pastiri ići svojim putem, a stado vjernika svojim putem, Bog neće napustiti svoj narod. Pobrinut će se sam za svoje stado. Zato poruke pape Franje: „pastiri bliže stadu“ ili poruka „pastir treba mirisati na ovce“ treba našu podršku i ostvarivanje tih poruka u životu Crkve. Samo po tim dvjema izrečenim porukama papa Franjo je pravi papa za 21. stoljeće.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

+ 23 = 29