Poći tamo gdje bi Krist želio preko mene biti

U ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.

A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje ­izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.« I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. (Mk 16,15-19)

Čovjekovo postojanje na ovom svijetu sastoji se od susreta s drugim čovjekom. Po tim susretima čovjeku dolazi i sam Gospodin. No, osim susreta, čovjekovo postojanje obilježavaju i rastanci. Cijeli život kao da je neki kolodvor na koji jedni ulaze, a drugi odlaze. Ovi što ulaze imaju priliku postati dijelom života u koji su ušli. Ovi što odlaze ne moraju prestati biti dio nas, makar nas dijelili milje i kilometri. Takav rastanak, istina težak, čovjeka još više približuje s onom osobom koja odlazi. I, iako draga osoba odlazi, takav rastanak možda i ne priliči zvati rastankom. Ipak, jedan takav rastanak pred nas doziva drugo slavno otajstvo Gospine krunice. U njemu razmatramo slavno uzašašće na nebo našega Gospodina Isusa.

Isus se po posljednji put ukazuje svojim učenicima. Ovdje zastajemo pred susretom ukazanja. Sjećamo se onog prvog ovakvog susreta, kada su učenici mislili da im se priviđa. Kolike li radosti kada su se uvjerili – »Gospodin je!« Susret s Isusom u čovjekov život donosi radost. Nije to ona histerična radost, nije ni ona potpuno bezbrižna, a još manje ona podrugljiva i provokatorska; susret s Isusom donosi radost vječnosti. Radost vječnosti je svijest da je Isus pobijedio smrt i da i ja mogu, ako sam s Njim, pobijediti neprijatelja u sebi i izvan sebe.

Kada neka draga osoba odlazi, tada čovjek prebire po uspomenama, trudeći se dozvati si u srce i u pamet one trenutke najdubljih susreta. Osobito nam se u srce urežu one posljednje riječi koje smo čuli od te drage osobe. Moralo je tako biti i s učenicima. Posljednje što im je Gospodin kazao i njima se, zasigurno, urezalo u srce i svijest. A kazao im je: »Pođite!«

Kršćanski život, kako nam to svjedoče Kristove posljednje riječi, nije monoton i dosadan; on je pun života i dinamike. Kršćanski život i poziv može se najdublje proniknuti u ovoj Kristovoj riječi – »Pođite!« Poći tamo gdje nisam više samo ja i moji sebični interesi. Poći tamo gdje Krist čeka da ga otkrijem drugima. Poći tamo gdje treba donijeti i utvrditi Riječ. Poći tamo gdje bi Krist želio preko mene biti. Ovakav poziv stoji danas pred Crkvom i na to jasno ukazuje i papa Franjo. A svjestan moje malovjernosti i straha koji me tako često sputava, Krist me hrabri govoreći: »A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje ­izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.«

Molitva Gospine krunice jedan je od najljepših putova do Gospodina Isusa. Ova molitva u samoj svojoj srži je ispunjena Kristovim otajstvom. Upravo zato ona ima i onu čudesnu snagu, toliko puta potvrđenu u hodu Crkve. Odvažimo se moliti krunicu!

Izvor:  www.fra3.net

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 2 = 7