Kako se nositi s velikim teškoćama, a da ne odustanemo od svoje vjere?

U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmjehivahu.

No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!«, što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Postoje trenutci u našem životu kada više nismo u stanju nositi se sa problemima. Izgubite zaposlenje i pojma nemate kako biste našli neko novo. Ili vam jave da su vam se nalazi od prošle kontrole dramatično pogoršali. Rak je metastazirao. Ili pogledate na osobu s kojom dijelite svoj život i shvatite da je između vas nepremostiv jaz.

Možda ne u jednom trenu, ali u takvim ili njima sličnim situacijama, stres kojeg osjećate u stanju vas je s lakoćom gurnuti preko granica vaše izdržljivosti. Takvo stanje dobilo je i svoje ime: naći se „na kraju konopca“. A ispod vas je provalija. Kojoj dna ne vidite.

Mnogi među nama ili su se našli u jednoj takvoj situaciji ili će se tek naći. Treće varijante nema. I ono što je najgore od svega, barem za nas vjernike, u takvim situacijama naša vjera , ako još uopće postoji, biva nevjerojatno slabom.

Današnje čitanje predstavlja nam dvoje ljudi koji su došli do kraja svojeg konopca. Otac čija kćerka umire i žena čiji je život, i to doslovno, pojela bolest.

Priča počinje uglednikom koji dolazi Isusu i traži od njega neka „stavi svoje ruke“ na njegovo dijete i neka ga spasi. I prije nego što će Isus doći u kuću Jaira, predstojnika sinagoge, žena koja je 12 godina bolovala, u gomili dodiruje Isusa. Ta je žena bila toliko uvjerena u Isusovu moć da je vjerovala ako se samo dotakne Isusovih haljina da će ozdraviti. I to je učinila. I ozdravila je. Isus joj reče da joj je njezina vjera pomogla.

Teško je znati što je ta žena vjerovala. Činjenica da je bila uvjerena da će joj pomoći sam dodir Isusovih haljina daje naslutiti da je ona Isusa, i sve oko njega, promatrala kroz prizmu neke vrste magije. Ali daleko je važnija njezina vjera i njezina hrabrost koje su joj trebale za probiti se kroz gomilu i dotaknuti se Isusovih haljina. Jer ona je zbog prirode svoje bolesti bila izopćena iz društva. Bila je „nečista“ i kao takva nije ni mogla ni smjela biti u dodiru, bilo koje naravi, s drugim „čistim“ ljudima. I to pod cijenu kamenovanja do smrti. Pa ipak ona je išla do kraja.

Iako je Jair prvi došao do Isusa, kroz ono vrijeme dok je Isus ozdravljao tu ženu, njegova je kćerka umrla. I svatko je pomislio da je toj priči kraj. Ali Isus govori ocu: „Ne boj se! Samo vjeruj!“. Pomalo čudan govor kada netko nekome umre. Mi bi najvjerojatnije izrazli sućut, zar ne? Ili bismo ponudili nekakvu uslugu, novac, pomoć. Ali da bismo rekli ožalošćenoj osobi: „Ne boj se! Samo vjeruj!“? Teško.

Što je taj čovjek, koji je (kao i ona žena) trebao imati veliku hrabrost i doći Isusu (bio je predstojnik sinagoge, visoko pozicioniran Židov) sada mislio? U što je on sada vjerovao, kada mu je kćerka ipak umrla?

Možda odgovor leži u naravi Isusovih čuda. Ta čuda nisu imala za svrhu biti „šou program“, niti su trebala uvjeravati skeptike, niti su trebala Isusu donijeti slavu ovoga svijeta. Isusova čuda su bila djela suosjećanja kao odgovor na ljudske potrebe.

Henri Nouwen lijepo kaže:

„Suosjećanje nije sažaljevanje. Sažaljevanje ti dopušta ostati na distanci. Ono je snishodljivo. Suosjećanje nije simpatija. Simpatija je za superiorne u odnosu prema inferiornima. Suosjećanje nije milostinja. Milostinja je za bogate kako bi nastavili vladati siromašnima. Suosjećanje dolazi od Boga. Ono znači ući u probleme druge osobe. Ono znači preuzeti tuđe breme. Ono znači hodati u cipelama onoga drugoga. Suosjećanje je u suprotnosti prema profesionalizmu. To je humani način odnosa prema ljudima. Baš kao što kruh bez ljubavi može donijeti rat umjesto mira, profesionalizam bez suosjećanja pretvorit će oprost u smicalicu.“

Ali Isusova čuda su bila i više od toga. Bila su javno očitovanje novog života, očitovanje Kraljevstva Božjeg. U biti Isus je od tugujućeg oca tražio neka vjeruje da je Bog već počeo sve činiti novim. Tu i sada. I da je Isus onaj kroz kojeg Bog donosi novi život u ovaj svijet.

U što mi vjerujemo kada se nađemo na kraju svojega konopca?

Danas mnogi teško vjeruju u čuda. Pa čak kad nam život donese veliku bol i kad nam se čini da nismo više ništa u stanju poduzeti mi i dalje na čuda, barem ne Božja, ne računamo. Sve što nam se događa jest da nam se vjera jednostavno izgubi. Nestane.

Postoji li način kako se nositi s velikim teškoćama, a da ne odustanemo od svoje vjere? U što nam je vjerovati kada nam se čini da ništa nije preostalo u što bismo više položili svoja nadanja?

Sjećate li se čuvenog košarkaša Boston Celticsa, Larry Birda? U prelomnim trenutcima utakmice, za vrijeme time-outa, znao bi reći: „Dajte loptu meni i neka mi se svi maknu s puta.“ To bi bio odgovor i na ovo prijašnje pitanje. Kada teška vremena dođu (ali ne samo tada, nego uvijek u životu) dajte loptu Isusu i neka se svi drugi maknu s puta. Otkrit ćemo poput Jaira da Krist nikoga ne ostavlja na kraju konopca.

Vjerujmo da onaj koji nas je do sada nosio u svojem naručju, od dana našeg začeća, da će nas nastaviti nositi i u sve dane života našega. Vjerujmo da Bog može donijeti, i da Bog donosi, uvijek neko dobro i u onim stvarima koje se nama čine kao najgora noćna mora. Vjerujmo da Bog ima svoj plan, svoj naum, s nama i da ga provodi i kroz najveće patnje kojima smo izloženi.

I okrenimo se oko sebe. Pogledajmo na svoje bližnje. Postoje ljudi koji od nas nisu odustali, oni koji pokazuju ljubav i suosjećanje i koji nam daju potporu. Postoje ljudi koji hodaju s nama kroz dolinu smrti.

 

Kada se tvrđave ruše

Kada ništa nije ostalo

na što bi se mogli osloniti

Kada tvrđave u prah se ruše

Kada ništa sigurno nije

osim da Bog još uvijek vlada,

Tada je vrijeme kada bismo trebali vjerovati

Postoje vremena u našem životu kada nas događaji gurnu do samih granica izdržljivosti. Pa i preko njih. Kada se to dogodi mi imamo izbor. Možemo se pokriti preko glave, možemo se izolirati, i možemo pokušati pobjeći od sviju i od svega. Ili možemo prigrliti svoje osjećaje i nastaviti ići dalje s vjerom da Bog hoda uz nas.

I onda potražiti rukom rub njegovih haljina.

Ivica Ursić,  Izvor:  http://ivicaursic.com/

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

85 − 81 =