Pozvani na svetost, a šire klevete

Riječ kleveta i glagol klevetati tako su „zastarjeli“ da ih rijetko tko upotrebljava u javnom komuniciranju. Zato se vrlo rijetko može naći u komunikaciji javnih osoba, a jednako i u svim vrstama medija.

Što je to kleveta?

Kleveta je javno pripisivanje drugomu zlodjela koja nije počinio, ocrnjivanje. Kleveta oduzima drugomu dobar glas i nanosi mu moralnu štetu pa ju se osuđuje u gotovo svim društvima, etičkim sustavima i religijama. U Dekalogu je zabranjuje osma Božja zapovijed (Ne reci lažna svjedočanstva), a u suvremenim svjetovno-sekularnim društvima sankcioniraju je svjetovno sudstvo i zakonodavstvo. Prema katoličkoj moralci, klevetnik je dužan opozvati klevetu i popraviti moralnu štetu koju je nanio svome bližnjemu.

Jeste li čuli da je netko u posljednjih dvadeset godina javno opozvao klevetu i popravio moralnu štetu? Ja nisam.

Kada sam nekoga od vjernika i poznanika znao upitati „Zašto širiš neprovjerene, a možda i netočne informacije?“, odgovor je bio „Pa, svi o tome pričaju“. Znači, ako svi o tom nečem novom pričaju, i on ili ona mora biti „megafon širenja zla“.

Poziv na svetost i budnost

Od samoga početka Crkve, od rođendana Crkve, od Duhova, Crkva je pozvana na svetost i budnost. O vjerničkoj budnosti najčešće govorimo tijekom Došašća. Tada potičemo jedni druge na duhovnu budnost, na duhovnu zrelost koja ide zajedno s iščekivanjem rođenja Isusa Krista. Ali čovjek treba biti budan, u duhovnom smislu, svakoga dana. Biti budan znači nastojati ne ponašati se kao sav ostali svijet, jer mi jesmo u svijetu, ali nismo od svijeta. Neki oblik ponašanja može postati normalan, standardan, a u kršćanskoj moralci biti nenormalan. Danas je u Hrvatskoj na vrhovima i u narodnoj bazi normalno spletkarenje svih vrsta, a u katoličkoj moralci to je jedan od većih grijeha. Sveti Petar, prvi papa, dok gotovo u zapovjednom tonu piše o pozivu na svetost, kaže u svojoj poslanici: „Odložite, dakle, svaku zloću i svaku prijevaru, himbu, zavist i sva klevetanja“ (1 Pt 2,1). On ne piše da bismo možda mogli ili da se čuvamo da nas ne zahvati zlo, nego vrlo jasno kaže odložite…., stavite po strani. Ili, neka ne bude dio vas, vašeg života.

Protiv nesloga

Sveti Petar nije bio jedini koji je u prvim crkvenim zajednicama dizao glas protiv kleveta, spletkarenja i drugih zala. I sveti je Jakov dizao glas protiv stvaranja lošeg glasa među vjernicima. „Ne ogovarajte, braćo, jedni druge! Tko ogovara ili sudi brata svoga, ogovara i sudi Zakon. A sudiš li zakon, nisi vršilac nego sudac Zakona“ (Jak 4,11). Vjerojatno je u prvim kršćanskim zajednicama, već na samim početcima, bilo nesloge, spletaka i oholosti. Jer, kako kažu ljudi, čega nema o tome se često govori. Mi nismo ti koji trebamo suditi bilo kome. Sud treba prepustiti Zakonu i sudovima. „Ne sudite, da ne budete osuđeni“. Ili: „Sudom kojim vi sudite, bit ćete vi osuđeni“. To su riječi Isusa Krista. Zato se pitajmo često: „Tko sam ja da sudim, da ogovaram i spletkarim, da stvaram neslogu i nemir?“

Strahovi i briga za zajednicu

Onaj tko ima brigu za zajedništvo obitelji ili neke crkvene zajednice, pa i laičke udruge, uvijek ima barem malu bojazan kako sačuvati u zajedništvu i na okupu ljude različitih naravi i duhovne zrelosti. Ta je bojazan sasvim normalna stvarnost. Zato postoji uzrečica: „Najteže je raditi s ljudima“. Bojazan ove vrste imao je sveti Pavao kada je razmišljao i pisao Korinćanima: „Bojim se, doista, da vas, kada dođem, možda neću naći kakve bih htio, i da ćete vi mene naći kakva ne biste htjeli, da ne bi možda bilo svađa, zavisti, žestina, spletkarenja, klevetanja, došaptavanja, nadimanja, buna“ (Kor 12,20).

Bog ponekad pušta ljude da žive po nevaljanu umu – slučaj pogana

Rekli bismo da je Bog digao ruke i pustio ljude da žive onako kako žive, makar to bilo po njihovim iskrivljenim moralnim kriterijima i normama. Bog poštuje čovjekovu slobodu izbora. Prema onoj starozavjetnoj rečenici: „Biraj danas, blagoslov ili prokletstvo“. Izgleda malo čudno. Ali svaki savez mora biti obostran, nikada jednostran, jer je kao takav osuđen na propast. Bog poštuje čovjekovu slobodu i pušta ga da, ako neće slušati, neka čini ono što mu ne priliči kao Božjem stvorenju. Takvo nam je stajalište posvjedočio sveti Pavao pišući poslanicu Rimljanima. „I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu, te čine što ne dolikuje, puni svake nepravde, pakosti, lakomosti, zloće, puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti; došaptivači, klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutno, nemilosrdni. Znaju za odredbu Božju – da smrt zaslužuju koji takvo što čine – a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji čine“ (Rim 1,28-31).

Drugi vatikanski koncil – poziv na svetost

Saborski oci, biskupi cijeloga svijeta sabrani na Drugom vatikanskom koncilu i vođeni Duhom Svetim, zaključili su da je Crkva istodobno sveta i grješna. Kada kažemo Crkva ne mislimo samo na Vatikan ili Kaptol. Crkva je zajednica vjernika, krštenih vjernika, rasprostranjena po svim kontinentima. Ontološka svetost jest svetost u biti čovjeka. A tu ontološku svetost treba razvijati cijeloga života. Za grješnost Crkve u povijesti, nekada i danas, znamo. Ali Crkvu se ne sudi samo po grješnim, poznatim elementima, nego i po svetosti njezinih članova, po svemu što snažno svjedoči da je Isus naš Put, Istina i Život. Biti istodobno i svet i grješan. To je izazov, nošen željom da duhovnošću, molitvom i radom potvrdim kako sam spoznao Boga, kako je on dio moga života i moralnog djelovanja. Pod tim uvjetima sigurno je da ću biti zagovornik zajedništva obitelji, župnog zajedništva, biskupijske Crkve. Tada, i tako nadahnut, vjerujem da može svatko od nas „odložiti svaku zloću, klevetu, prijevaru i himbu“. Živeći osobnu vjeru i originalnu osobnu duhovnost, sigurno neću prstom pokazivati na one koji su antireklama katoličanstva, nego ću „mesti“ ispred svoga obiteljskog praga. Crkva je mistično tijelo Kristovo. Ona je satkana od svih nas, koji smo na putu vođeni Duhom Svetim. I za nas vrijedi pravilo svetog Benedikta „Ora et labora“, „Moli i radi“. Znači da je svatko od nas krštenika dobio darove Duha Svetoga, od Boga talente, koje treba staviti u službu zajednice Crkve, da ona bude više sveta, a manje grješna.

Molitva za svetost života

O, Isuse, raspeti za moje grijehe, gledam u tvoje ranjeno Srce iz kojega je potekla Krv i Voda i dolazim k tebi ponizno te moleći da opereš moje srce, um i tijelo da bih iskusio tvoju neizmjernu ljubav. Ulij u mene snagu Duha Svetoga
da ti uvijek ostanem blizu i nastavim živjeti u svetosti po tvojoj svetoj volji.
Iskreno se kajem za sve grijehe koje sam učinio(la) u svome životu.
Za okajanje mojih grijeha prikazujem ti svoje male patnje i
boli i pridružujem ih tvojim neizrecivim i bolnim mukama na križu.
Prikazujem ti i sva dobra djela koja sam učinio u tvoje ime.
Isuse, moj slatki Spasitelju, ponizno ti se potpuno predajem.
Čeznem da te dotaknem, da osjetim tvoju snagu kako kroz mene prolazi, da te vidim svojim očima,
da svojim ušima čujem tvoj glas, da osjetim slatki miris tvoje božanske prisutnosti,
da osjetim slatkoću tvoje ljubavi, da mogu živjeti u tebi i ti u meni.
Gospodine, operi i očisti odaje moje unutrašnjosti da težim za onim što je gore
i da živim po željama Duha. Gospodine Isuse, dopusti mi svojim rukama
dotaknuti tvoje svete Rane,
da potpuno budem izdvojen od svijeta za tebe i tvoje Kraljevstvo.
Štiti me svojom nježnom rukom od svakoga zla i svih grešnih prigoda.
Duše Sveti, dođi i nastani se u meni, boravi u meni s Isusom i Ocem,
da budem svet i bez mane, zajedno sa svima svetima. Amen.

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

95 − = 94