Prepoznajmo u Kristu svoju budućnost, svoje svjetlo i svoj novi život!

Živa zajednica kojoj Marko piše ovo evanđelje jako dobro poznaje Bartimeja sina Timejeva. On je onaj prosjak koji je bio slijep. Sada je dio korpusa onih koji vjeruju. On je prepoznatljiv cijeloj zajednici jer njegovi potomci žive s njima i iskustveno je onaj koji može prepričati izbliza taj događaj susreta s Kristom.

Ovaj povijesni susret nabijen je jakim emocijama. Bartimej je prosjak. On je onaj koji živi od milostinje ljudi koji ga ne gledaju kao čovjeka već kao nus pojavu društva. Da bi se mogao prehraniti stoji na tom putu vjerojatno u blizini gradskih vrata ne bi li se netko sažalio nad njegovom sudbom i udijelio mu neki dar. Pored njega prolazili su mnogi i to što je slijep nije ga omelo da u blizini tih ljudi osjeti svu njihovu drukčijost kojom su se ponašali prema njemu. Svaka bolest koja je hendikep uključuje sažaljenje. Doista današnji svijet upravo tako i reagira. Sažalijeva se nad situacijama onih koji nose terete bolesti. A sažaljenje onda izazva izolaciju. Doista je teško živjeti u mraku. Nema svjetla. Nema boja. Nema se mogućnost vidjeti lice. Osmjeh. Ljepotu. Radost. Blagost.

Ovaj evanđeoski povijesni susret je susret promjene. Iskonska duboka promjena se stavlja danas nama da zastanemo i da pogledamo duboko u sebe. Svaka osoba koja je slijepa nosi druge darove koji joj omogućuju da sagleda život puno jasnije. Mi smo ovisni o našim pogledima. Oni su ni više ni manje znatiželjni. Naši pogledi lete na sve strane. Volimo sve vidjeti. Postajemo svojevrsni nadgledatelj što se radi. Tko je s kim. Što radi. Pratimo svojim pogledom ne samo radoznalo već požudnom zloćom svijet oko sebe kako bi smo razvijali priče. Stvarali svoje izmišljene priče zamamnih događaja koja nam omogućuju važnost informacije. I dok smo ovisni o svemu što naš vid vidi i usprkos svoj dobroj dioptriji svi smo mi nažalost slijepci. Slijepci pored zdravih očiju. Naše oči nas varaju. Vidimo ono što želimo vidjeti. Naš vid postaje životna uskraćenost umjesto da se znamo zaustaviti i diviti onome što je oko nas. Doista svatko koji se ne može diviti ovom stvorenom svijetu odavno živi u tami vlastite sljepoće.

Sljepoća je danas toliko česta kod vjernika. Oni ne gledaju Božja djela jer vlastitim očima jedino vjeruju. Vjeruju vlastitoj sljepoći a Boga odbacuju i njegovu svemoć. Uvjetovanost vjere i Božjih djela doveo je vjernika da poput zombija šetaju svijetom u kojem nema nade.  Prolazimo jedni pored drugih. Više se nitko nikom ne javlja niti pozdravlja. Nema više učitljivosti i poštovanja. Zauzimamo se za nepotrebne fanatične stavove koji sami kreiramo. Ogrnuti bezdušnim tradicionalizmom pokušavamo sebe pozicionirati kao vjernike. Puna su nam usta svega onoga što ne živimo. Svoj odnos s Bogom uspostavljamo pogodbama i ucjenama. Sebe smo stavili kao mjerilo svega. Najbitniji smo mi. Egoizam nam je smisao života i sve se kao mora vrtjeti oko nas. Slijepci smo u svemu. Oslijepljeni vlastitim egoizmom živimo u tminama bespuća. Koliko smo važni sebi sve ćemo učiniti.

Sjedim u čekaonici mojega doma zdravlja i čekam strpljivo s nekolicinom starijih osoba kojima je to i društveni događaj ali i potreba razgovora tko ih može razumjeti kao što je to njihov lječnik. O svemu se pretresa i o svačem. Vrijeme tada sporo prolazi. Svak na svakoga grinta. Broje se minute svakom tko je u ordinaciji. Svima se kao nekamo žuri. I svi redom jedni na druge broje koliko stoji kod doktora. Dolazi tada jedna majka sa djetetom u naručju, vidi se da je istrčala u brzini sa svojim djetetom, sva raščupana i izbezumljena. Dijete ima visoku temperaturu i preko reda ne pitajući kuca liječnici da je primi jer je djetetu nikako ne pada temperatura. A one u svojim osamdesetim i sedamdesetim prezirnog pogleda pune ljutine i prezira prodornim glasom koje odjekiva cijelom čekaonicom negoduju na mladu majku.  Taj okrutni svijet u kojem je najvažniji egoizam ostavio je nebo i Boga. Bi li tako reagirale da je to njihovo dijete, unuk ili netko bitan. Bartimej taj slijepi čovjek čuje da ide Krist. Sluša prolaznike koji se tiskaju. Čuo je on o Njemu. Teško se orijentirati u toj tami kako i kome uputiti svoj glas. Jedino što mu ostaje da ga rulja ne zatrpa sa svojim egoizmom jest da uzdigne što više može svoj glas. On ne želi milostinje jer prosi samo zato što je društvo odredilo da svaki onaj koji je s hendikepom mora privrijediti. On ne želi sažaljenje devijantnog društva, on želi svoje čovještvo. Dostojanstvo koje je primio od onoga koji je svet. Viče iz svega glasa: „Sine Davidov, smiluj mi se!“ Samo Bog nije ravnodušan na ovaj zov. Jer to je zov vjere. Doista ništa nije djelotvorno u našem životu kao vjera kojoj nema kraja. On u Kristu prepoznaje svoju budućnost svoje svijetlo svoj novi život koji je blagoslov. „Što hoćeš da ti učinim?“ Slijepac mu reče: „Učitelju moj, da progledam.“ Isus će mu: „Idi, vjera te tvoja spasila!“ I on odmah progleda i uputi se za njim.“

Danas se upitajmo da li prepoznajemo svoju duhovnu sljepoću? Da li uočavamo kako opravdavamo kad smo se zaputili krivim putem bezvjerstva? Da se olako damo zavesti kao da nemamo vlastite osobnosti ni svoga vlastitog stava? Otvorimo svoje duhovne oči i ne dajmo se zavesti zavodnicima ovoga svijeta koji nas udaljuju od Boga. Molimo za ozdravljenje od duhovne sljepoće. Uputimo svoj pogled Bogu koji je izvor milosti i ne dajmo se zavoditi zlima kojima ovaj svijet barata. Gospodine ti koji si život, daruj nam zdravi pogled ljubavi za svakog čovjeka i oslobodi nas od sljepoće srca.

Don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

52 − = 43