Prijatelji su produžena ruka Božja

U svakodnevnom životu često koristimo riječ prijatelj, ali možda o pravom, duhovnom prijeteljstvu znamo vrlo malo. Ponekad taj pojam koristimo a da ne shvaćamo duhovnu dubinu i širinu tog pojma, te često korištene riječi.

Govor i razgovori o prijateljstvu su stari kao i postojanje čovjeka. Prijateljstvo, lat. amititia, je naklonost između dvaju bića koja predpostavlja uzajamnost i zajedništvo u dobrohotnosti, svojevrstan oblik ljubavi i poštovanja. Dakako da je to obostrano, jer ne može opstati jednostrana duhovna upućenost na prijatelja. U staroj Grčkoj, u stoicizmu, prijateljstvo se uz domoljublje smatralo najvećom vrijednošću. Prema starozavjetnoj biblijskoj teologiji Jahve je čovjekov prijatelj. S pravom se jedan od starozavjetnih proroka pita: „Zar nitko nije prepoznao tolike pohode moje.“ A kao  izvrstan primjer profinjeno duhovnog prijateljstva je opisan između Davida i Jonatana.

U Novom zavjetu je poznato prijateljstvo koje je Isus gajio i njegovao sa Lazarom, njegovim sestrama i apostolom Ivanom. U kršćanskoj duhovnosti, mistici, profinjeni oblik duhovnog prijateljstva između dviju osoba je slika za odnosa Boga i čovjeka. Tako je poznato pijateljstvo među svetim osobama ( sveti Franjo Asiški i sveta Klara, sveti Ivan od Križa i sveta Terezija Avilska, sveti Franjo Saleški i sveta Ivana Chantal).

Mi često nismo svjesni činjenice da Bog ostvaruje s nama svoju suradnju preko prijatelja. Kako?  To čini pružajući nam preko dobrog prijatelja; dajući nam utjehu u teškoćama, podršku kada smo slabi i ne vjerujemo u sebe i svoju izdržljivost, u patnji, preko dobrih i korisnih savjeta, ali i preko zdrave kritike svega onoga što su nam pogrešni životni, osobni potezi. Svakako je bitno i važno u prijateljstvu dobro poznavanje i korištenje svojih vlastitih iskustava koje na duhovno verbalan način trebamo znati podijeliti s prijateljem. Ono što je možda problematično i zabrinjavajuće u našim osobnim životnim situacijama je da kadkad u oholosti osobno sebi pripisujemo kako smo izdržali neku muku, pobijedili neku veliku teškoću, ili da smo sami sebi zacijelili neke rane. A ne prisjećamo se da je sve to postignuto uz savjet, podršku i pomoć prijatelja.  Prijatelj tada nije djelovao sam, nego je preko njega djelovala produžena ruka Božja. Bog je tada bio prisutni, a ne odsutni Bog. Jesmo li toga svjesni?

Puno puta nismo, pa govorimo: „da mi barem pomogne Bog“, a on već pomaže preko prijatelja. Veliko je pitanje za svakoga od nas, prepoznajemo li Božju blizinu, njegovu produženu ruku preko pravih prijatelja u osobnom životu? Ako ga prepoznajemo i znamo da je Bog prisutni, a ne odsutni, onda je to dobar znak na putu naše duhovnosti. Ali i tu toj duhovnoj priči o prijateljstvu nije kraj. Nakon priznanja: „Sam Bog me je spasio, hvala Bogu da imam tako dobre prijatelje“, slijedi osobno svjedočenje o Bogu koji je Bog prisutni. Zašto svjedočenje? Nije li bolja šutnja, da ne bi ispala samohvala kako smo bliski s Bogom. Nipošto ! Odbacimo šutnju o djelovanju produžene ruke Božje preko prijatelja. Imamo veliki razlog za to ! Svjedočenje, „da, Bog mi je pomogao“, nije samohvala i bahatost, nego čin zahvalnosti, čin iskazivanja da smo Boga prepoznali , i da ne pripisujemo sami sebi zasluge koje nisu samo naše. Neki su napisali : „Bog je mrtav.“ A ti reci i napiši:  „Ne, Bog je živ. Ja sam osjetio njegovu produženu ruku u djelovanju, pomoći i podršci mojih prijatelja.“

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

− 9 = 1