Psihofizičko zdravlje i sreća ovisi o skladu „nutarnjeg i vanjskog tijela“ – svijesti, savjesti i tijela

Psihosomatska medicina dio je medicine koji proučava i liječi psihogeno uvjetovane organske bolesti (psihosomatske bolesti), bolesti želudca i dvanaestnika, visok krvni tlak, neke srčane, kožne i endokrine bolesti, migrenu i druge bolesti.

Te bolesti prouzročuju sljedeći čimbenici: napetost, snažne emocije i stres, koji djeluju na pojedine organe preko autonomnog živčanog sustava. Što je to psiha ili, grčki, psihe? To je dah ili duša. To je grčki naziv za čovjekovu nutrinu, koji je postao glavni religijski i psihologijski naziv za dušu. Tu čovjekovu nutrinu, dušu, Eckhart Tolle, koji je vrstan poznavatelj svjetskih religija, u svojoj knjizi Moć sadašnjeg trenutka, naziva unutarnjim tijelom. On razlikuje unutarnje i vanjsko tijelo. Vanjskom tijelu pripadaju ljudski um i emocije, a unutarnjem tijelu čovjekova svijest, duša i duhovna nutrina općenito. On piše: „Možda se dublje niste zagledali u ljudsko stanje dok njime vladaju ego i um. Otvorite oči i uočite strah, očaj, pohlepu i nasilje koji sve prožimaju. Promotrite strašnu grubost i patnju koju su ljudi nanosili, a nanose i dalje jedni drugima, kao i drugim životnim oblicima na ovome planetu, i to na globalnom planu. Ne morate osuđivati. Samo promatrajte. To je grijeh. To je nesvjesno. Nadasve, ne zaboravite promatrati svoj um, Ondje tragajte za korijenom ludila“ (str. 79). On drži da će ludilo među ljudima vladati sve dok ne dožive prosvjetljenje uz pomoć vjere, dok ne uspostave pravi dodir s Bićem. A pojam Biće za njega jest Bog. Uistinu, ako malo bolje pogledamo u sadašnjost i prošlost, ljudi se većinom ponašaju po zakonu uma i svoga ega. Tome nikada kraja. Kada tako žive, događaju se strašna zla među ljudima i zla u odnosu na prirodu u cjelini, jer je važno zadovoljiti po svaku cijenu vlastiti ego i um. To je život koji isključuje život unutarnjeg čovjeka – ljudsku svijest, dušu i Božje prosvjetljenje. Zbog toga su bila i jesu velika zla i stradanja među ljudima u povijesti i danas. „Sve dok um zaokuplja svu vašu pažnju, odvojeni ste od Bića (Boga). To se većini ljudi neprestano događa, a tada nisu u svom tijelu. Um preuzima cjelokupnu vašu svijest i prisvaja je. Ne možete prestati razmišljati. Kompulzivno razmišljanje postalo je kolektivna bolest. Cijeli vaš osjećaj toga što jeste tada se temelji na aktivnosti uma. Budući da više nije ukorijenjen u Biću (Bogu), vaš identitet postaje ranjivo, mentalno ustrojstvo koje uvijek ima potreba, a strh postaje prevladavajuća emocija. Jedino što je uistinu važno za vaš život tada nedostaje: svjesnost vlastita dubljeg ja – nevidljiva i nerazoriva stvarnost“ (str. 80). Što je to moje dublje „ja“? To je moja duša, moja svjesnost, moja savjest koju mi je Bog udahnuo na rođenju, kao i prvom čovjeku Adamu kod stvaranja čovjeka i žene. Duša je moje nutarnje duhovno tijelo, a ego i razum, um jesu vanjsko čovjekovo tijelo. Ako živimo samo po načelima uma i ega, to nas vodi u propast kao pojedince, narod i čovječanstvo. Po E. Tolleu vrlo je malo ljudi na planetu koji su stvorili sklad vanjskog i unutarnjeg tijela, fizičkog tijela, uma i ega, i čovjekove nutrine – duše, svijesti i savjesti. I u tome je problem svih zala za osobno zdravlje, zdravlje jednog naroda i čitavog čovječanstva.

Upitajmo se kako mi živimo. Živimo li u skladu s vanjskim i unutarnjim čovjekovim tijelom, povezani s Bićem (Bogom), ili ne živimo tako. U tome je ključ svega problema i sve moguće radosti i sreće za čovjeka. „Činjenica jest da nitko nikada nije doživio prosvjetljenje nijekanjem tijela, borbom protiv njega ili izvantjelesnim iskustvima. Iako takvo iskustvo može očarati i pružiti vam uvid u stanje oslobođenosti od materijalnoga oblika, na kraju ćete se uvijek morati vratiti u tijelo, gdje se odvija najvažniji rad preobrazbe. Preobrazba se odvija kroz tijelo, a ne negdje izvan njega. Zato nijedan istinski majstor nikada nije zastupao odricanje i napuštanje tijela, iako su to nerijetko činili njihovi sljedbenici, zagovornici uma“ (str. 82). Isus je rekao: Izvadit ću iz vas srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Nismo li po Isusovoj rečenici na tragu svih ljudskih problema? Gdje oni leže, gdje je izvorište svih zala ili sve čovjekove nutrine? U njegovoj duši, u njegovu nutarnjem čovjeku, u svijesti i savjesti. Zato je vrlo važno kakve su nam svijest, savjest i duša. To je goruće pitanje za svakog čovjeka, pogotovo onoga koji sebe drži katolikom ili čovjekom koji se kiti demokršćanstvom. Nema demokršćanskog pojedinca ni stranke bez ispravno formirane duše i savjesti. To vidimo u poosljednje vrijeme u našoj domovini. Postoje kvazidemokršćanske stranke, a donose zakone i potpisuju konvencije protivne osnovnim kršćanskim postulatima. Nema pravog demokršćanina ako mu savjest nije dobro oformljena u katoličkom duhu, ako je bez doticaja sa svetim, s Bogom. Sve je ostalo farsa, gluma. Demokršćanstvo se ne stvara pojavljivanjem političara u crkvi na početku ili na kraju izbora, nego osobnim i zajedničkim odlukama koje moraju biti u skladu s crkvenim naukom i socijalnim maukom Katoličke crkve. Ako toga nema, a u Hrvatskoj toga doista nema, onda – „Uzalud vam trud svirači“. Zar ne? „Najvažnije je biti u stanju trajne povezanosti sa svojim unutarnjim tijelom – uvijek ga osjećati. To će jako brzo produbiti i preobraziti vaš život. Što svjesnije usmjeravate pažnju na unutarnje tijelo, to više postaje njegova vibracijska frekvencija, uvelike nalik na svjetiljku koja jače zasvijetli kad okrenete prekidač i tako povećate protok elektriciteta. Na toj višoj energetskoj razini negativnost više ne može djelovati na vas, pa ćete privlačiti nove okolnosti koje će odražavati tu višu frekvenciju“ (str. 84). Nisu li na toj i takvoj duhovnoj frekvenciji unutarnjeg tijela – duše, svijesti i savjesti – bili mnogi sveci iz povijesti Crkve. Bili su kao magnet koji je privlačio ljude. Jedan sveti Leopold Bogdan Mandić, blažena Majka Tereza, sveti papa Ivan Pavao II., blaženi Alojzije Stepinac i drugi. Čovjek, po Eckhartu Tolleu, ne smije svoju sveukupnu energiju prepuštati umu, razumu i vanjskome svijetu. A što je to drugo nego put do svetosti? Izgraditi svoj duhovni nutarnji, duševni svijet i po njemu djelovati u vremenu i prostoru. Živjeti sadašnji trenutak, ne onaj u prošlosti ni onaj u budućnosti. Sada je vrijeme spasenja.

Među nama je Kraljevstvo Božje, ne negdje drugdje. Mi ga stvaramo, mi molimo: „Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji“. Ne molimo za buduće ni za prošle trenutke. Molimo za sada, za sadašnji trenutak. Bog prisutni jest ovdje. S njime trebamo uspostaviti svoju unutarnju duhovnu energiju, doživjeti prosvjetljenje, doživjeti nestanak kamenog srca, a dolazak srca od krvi i mesa, koje ima empatiju, koje ima akciju. Zato Eckhart Tolle s pravom piše: „Umijeće svjesnosti unutarnjeg tijela razvit će se u potpuno novi način života, u stanje trajne povezanosti s Bićem (Bogom) i vašem će životu podariti dubinu kakvu nikada prije niste upoznali“ (str. 85). Što je onda nova evangelizacija ili reevangelizacija? Evangelizacija je naviještanje Božje riječi onima koji još nisu čuli za Radosnu vijest ni za osobu Isusa Krista. A reevangelizacija je ponovno susretanje s Božjom riječju i cjelokupnim naukom Crkve, s onima koji površno znaju o spasenju i Kristovoj radosnoj vijesti. Takvih kršćana, katolika, ima u Europi i u nas. To je očito po jednoj krilatici koja je svojevremeno kolala među vjeroučiteljima, a glasi: „Na krštenje te donijela tradicija, na Prvu sv. Pričest tvoj razred, na Krizmu dar kuma, a na sprovodu će te nositi drugi“. Kakav li jak tradicionalizam viri iz te vjeroučiteljske krilatice! U Crkvi u Hrvata ima mnogo tradicionalizma koji treba zamijeniti uosobljenom, čvrstom vjerom koja prodire i zahvaća duboko u svjest, svijest i dušu naših katolika. Nisu li naši „kvazidemokršćanski političari“ također tradicionalisti i vjerski neznalice? Kada bi se blaćeni kardinal Alojzije Stepinac probudio iz smrti i pohodio ih, rekao bi im u lice da su „politički kameleoni“, da mijenjaju boju i načela kako vjetar puše. Jednom mi jedan čovjek reče da je on u stranci KVP (kako vjetar puše). Možda bi od svih tih „kvazidemokršćanskih stranaka stvarno trebalo stvoriti stranku pod jednim imenom – KVP, kako vjetar puše.“ Jadan li smo mi narod s takvim političarima i vjerskim tradicionalizmom!  

Vlč. Vladimr Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

79 − = 70