Razbijeno ogledalo

Ljudi često posjećuju parkove u gradu ili neko mirnije mjesto u selu gdje mogu prošetati i odmoriti se. Ima tu susreta s poznatima i nepoznatima. Tu je i jedna gospođa koja ne želi susresti nikoga.

Sjedi sama na klupi u parku i nikome ne dopušta da sjedne. Često izvlači ogledalo iz torbice i gleda odraz svoga lica. Ne vidi puno, zapravo ne vidi ništa jer zrake sunca udaraju u njezino ogledalo i reflektiraju jaku svjetlost izravno u oči. Unatoč tome ona neprestano ponavlja istu stvar. Nervozna je i smrknuta. Mladić na biciklu prolazi kraj nje i u nepažnji udara upravo u to ogledalo i razbija ga na desetak većih komadića. Uz početno negodovanje i protest zbog mladićeve nepažnje i bezobzirnosti odjednom joj se na licu pojavi osmijeh. Razbijeni komadići reflektirali su sada svjetlost na sve strane. U jednom od komadića razbijena ogledala vidjela je gospođa i svoje lice. Doduše, nije to bio savršen odraz, no bio je potpun odraz osmijeha kojeg je dotad nedostajalo. Lice joj je izražavalo zahvalnost. Uzela je taj komadić sa sobom i otišla. Bila je drugačija.

Dojmljiva je rečenica: „…ogledaj se u to ogledalo često!“ Misli se, dakako, na Krista koji je Veroniki ostavio svoj odraz utisnut u rubac. Iako iznakažen i bez ljepote, Kristov odraz – ogledalo, postalo je reflektirajuća svjetlost mnogima koji i u današnje vrijeme traže ljepotu postojanja unatoč tamama koje nas okružuju. I dotiče našu tamu. Kršćanin stoga razbija ogledalo zagledanosti u samoga sebe da bi poput svog učitelja reflektirao komadićima ogledala svjetlost koja raspršuje tamu bližnjih. Čini mi se…

Ivan Dodlek,  Izvor; www.glas-koncila.hr

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

4 + 2 =