Što znači vjerovati u Boga?

Ključni je element kršćanskoga života vjera i povjerenje u nebeskoga Oca i njegova Sina Isusa Krista, koji je među nas došao radi nas ljudi i radi našega spasenja. Vjera nije isključivo osjećaj (emocija), premda može biti popraćena osjećajima.

Ona je prije svega čovjekovo slobodno opredjeljenje za Boga; ona je slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio. Vjerovati znači povjeriti se potpuno Bogu i posvema vjerovati ono što on kaže. To znači s povjerenjem predati svoj život u ruke onoga koji nas je stvorio i koji nas ljubi.

Za nas kršćane to je nerazdruživo povezano s vjerom u Božjega Sina Isusa Krista, koji je sam Bog, utjelovljena Riječ Božja. On jedini poznaje Oca i može nam ga objaviti, radi čega je i došao među nas ljude. Isus nas oslobađa iskrivljene slike o Bogu i nepovjerenja u Boga, ljude i život. Vjerovati u njega i u ono što on govori znači krenuti putem koji vodi k Ocu, u nebesku domovinu: “Ja sam Put, Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6). Vjerovati znači ići za Svjetlom i ne lutati u mraku. A izvor prave vjere uvijek je u Bogu. Zato i kažemo da je vjera ničim zaslužen dar i milost – Božje djelovanje u našem životu.

Čovjek ne može vjerovati u Isusa Krista, ako nema udjela u njegovu Duhu, koji ljudima objavljuje tko je Isus: “Nitko ne može reći Gospodin Isus, osim u Duhu Svetom” (1Kor 12,3). Prije svoje smrti, Isus obećava učenicima da će im poslati “drugoga Branitelja”, svojega Duha, “Duha Istine” – Svetoga Duha. Duh Sveti nije neka kozmička sila ili energija, nego osoba. On je treća božanska osoba Presvetoga Trojstva, sam Bog, koji nas poziva na prijateljstvo i zajedništvo s njime.

Prava vjera nemoguća je bez Duha Svetoga, kojega su apostoli primili iščekujući ga “jednodušno postojani u molitvi” (Dj 1,14) na dan Pedesetnice, i koji prebiva u Crkvi, poučava je, podsjeća je na sve što je Isus govorio i uvodi je u istinu. Duha Svetoga i mi danas primamo po sakramentima i u otvorenosti srca. On je taj koji “potpomaže našu nemoć” u molitvi: “Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima” (Rim 8,26). Molitva, dakle, ne dolazi samo od nas samih, nego ponajprije od Duha Svetoga. Ona je naš odgovor na Božji poziv na prijateljstvo s njime. Nemoguće je vjerovati i moliti bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. Ali, istodobno, to su i ljudski čini, dragovoljno opredjeljenje za Boga i slobodan ulazak u zajedništvo s njime.

Vjera je dar, ali taj dar moramo od Darovatelja uzeti, odmotati i prihvatiti. Ljudi katkad kažu: vjerovao bih, ali nemam dar vjere. Ako kažete: “vjerovao bih”, to je već neka vjera, makar sitna kao gorušičino zrno. Treba joj samo dopustiti da se razraste. Kao što je dar zamotan u omotnicu i privezan vrpcom, pa se ne možemo njime služiti dok ga ne odmotamo, možda između vas i dara vjere stoje neke zapreke koje treba maknuti. Zamolite Boga da vam pokaže što je to. Zamolite ga da ga susretnete, da ga upoznate. Iznenadit ćete se kad shvatite da on već dugo čeka na vas i želi blisko zajedništvo s vama:

“Na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (Otk 3,20).

Neki pak očekuju da obraćenje mora biti spektakularno i trenutačno, kao kad je sv. Pavao pao s konja pri susretu s Isusom na putu u Damask (Dj 9). Ako ne dožive što slično, misle da ih Bog ne poziva. Istina je, u životima nekih ljudi događa se obraćenje i na taj način, ali duhovni je put svakoga čovjeka drukčiji. Drugi intenzivno dožive Božju blizinu u nekoj prigodi, možda na seminaru duhovne obnove, ali se razočaraju nakon povratka u svakodnevicu jer nema “velikih događaja” i senzacija.

Duhovni život nije holivudski spektakl. Za većinu ljudi to je dugotrajan proces u kojemu dobivamo svjetla i poticaja za nekoliko sitnih koraka, a istom kad smo učinili tih nekoliko koraka, dobivamo svjetla i poticaja za nekoliko sljedećih. Tek nakon više mjeseci ili godina možemo, osvrćući se, razabrati kako nas je Bog vodio i diviti se Božjim djelima u svome životu. U onome trenutku to još ne vidimo, i u tome se upravo sastoji vjera. Ali ako u onome trenutku ne učinimo malene korake na koje nas Bog potiče, ne možemo doći na mjesto na kojemu ćemo primiti svjetla za dalje.

Zbog naše ljudske naravi, ne možemo u svakom trenutku imati savršenu, nepokolebljivu vjeru. Svatko od nas može se prepoznati u onome uskliku: “Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!”(Mk 9,24). Ali ljudi često sami sebe optužuju ili jedni drugima nameću osjećaj krivnje: “To i to se nije dogodilo jer nisam (nisi) imala dovoljno vjere”. “Da sam (si) imao više vjere, ozdravio bih (dobio bih taj posao, prošao bih na ispitu).” Takvo razmišljanje ne vodi ničemu. Istina je, Bog traži od nas vjeru. Isus često obrazlaže ozdravljenje riječima: “Vjera te tvoja spasila”. Ali istina je i to da je Bog daleko veći od nas i naše vjere. On zna tko smo mi i od čega smo sazdani. On može i na našoj slaboj vjeri graditi, može s nama nešto početi.

Ako od “svoje vjere” radimo “boga”, idol, upadamo u zamku jer nam se čini kako sami sebe spašavamo snagom svoje vjere, sposobnošću molitve i sl. Tu je onda i Bog sveden na sredstvo za ispunjavanje naših želja i postizanje nekih ciljeva. A vjera je, kao i molitva, samo put do Boga, način da mu se predamo i izručimo kako bi on učinio – ne nužno ono što smo mi zamislili i što tražimo od njega, nego ono što je najbolje za nas. Na taj način dajemo Bogu prostora u svome životu i dopuštamo mu da sve okrene u našu korist. On to ipak bolje zna od nas! Jer ono što nam Bog daje kad sve prepustimo u njegove ruke uvijek nadilazi sva naša očekivanja:

“Onomu koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije negoli mi moliti ili zamisliti – Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen.” (Ef 3,20-21)

Ako shvatite bolest kao poziv, neće vam biti teško odazvati se. Učinite taj prvi korak. On će biti malen, ali bez njega se ne možete maknuti s mjesta. Počnite, koliko vam bolest dopušta, sudjelovati u misnom slavlju. Počnite čitati riječ Božju i duhovno štivo. Razgovarajte o Isusu s ljudima koji ga poznaju bolje od vas. Upoznajte njegov nauk i istine koje je došao objaviti. Počnite s njim u molitvi razgovarati o svemu što vam je na srcu. Tako to počinje. Zapravo, tako to ide i dalje. To je vjera.

Izvor: http://fratar.net

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 14 = 17