Strahovite patnje svojevrsno su pročišćenje duše i tijela

Pitanje čovjekove patnje vječito je pitanje, od stvaranja svijeta i čovjeka pa sve do danas. U čovjekovoj je naravi da želi izbjeći patnju po svaku cijenu, da želi svim silama duše i tijela da ga ona zaobiđe.

Roditelji u mome rodnom kraju znali su kazati: „Učiniti ću sve da se moja djeca ne pate kao ja“. Mislili su da će im osigurati školovanjem nekakav bolji život u kojemu neće biti patnje ili barem ne tolike kao na selu. Kao dijete znao sam čuti: „Gdje je Bog, što ne učini nešto da se tako ne patim, gdje je Bog da je dopustio takvu tragediju, takvu strašnu patnju?“ Snažnih odgovora sudionicima velikih tragedija od ljudi nije bilo. Ali bilo je, na sreću, i onih koji su s teškim uzdahom izgovarali: „Mučim se kao Isus na križu, ali me još uvijek drži moja osobna vjera u Boga“. Moglo bi se u nedogled tako nabrajati izjave i patničke izričaje sasvim običnih, najjednostavnijih ljudi. Prošlo je mnogo godina i vremena, izmijenilo se mnogo proljeća, ljeta, jeseni i zima od mog susreta s filozofskim pitanjem patnje. Neki mi rekoše, patnja je katarza, pročišćenje. Ma, kakvo pročišćenje? Od čega se čovjek treba pročistiti. Posegnuo sam za Filozofskim leksikonom, u kojemu jasno piše: „Katarza dolazi od grčke riječi, misli se općenito na duhovno i psihičko pročišćenje čovjeka“. Povezao sam čovjekovu katarzu sa patnjom i opet mi mnogo toga nije bilo jasno.

Kako se patnjom možeš pročistiti i doživjeti duhovno i psihičko pročišćenje? Proučavajući filozofiju po pitanju patnje naišao sam na četiri važna razmišljanja grčkih filozofa: 1. Hipokrat tvrdi: „Katarza je tjelesno pročišćenje, izbacivanje iz tijela tvari koje uzrokuju bolest“. 2. Platon piše: „Katarza je tjelesno i duhovno oslobođenje od tjelesnih sklonosti putem razvijanja duhovnog života“. Svima znani Aristotel preuzima mišljenje grčkih tragičara pa kaže: 3. „Kroz patnju se stječe mudrost“. Filozofija kao znanost prihvaća i mišljenja, stajališta nekih filozofa, koji tvrde: 4. „Religijske prakse pomažu tako da u patnji olakšavaju čovjekov život na moralnom području“. Svakako, ima i drugih razmišljanja o patnji i katarzi, koja su novovjeka filozofska „naklapanja“, s kojima se osobno ne slažem. Povezujući ova četiri filozofska razmišljanja o patnji i pročišćenju došao sam do zaključka: strahovita bol, strahovita tragedija ili patnja može nas dovesti do stanja bolesti. Zato je potrebno iz tijela i duše izbacivati muku na sve moguće načine: razgovorom, sakramentom ispovijedi, spontanom molitvom. Cijelim bićem činiti ono što Platon ističe – razvijati svim mogućim snagama osobni duhovni život. Gotovo svi patnici, tragičari ovoga svijeta misle da teškom patnjom koja ih je pogodila sve gube, da baš ništa ne dobivaju. A filozof Aristotel poručuje: „Ne! Kroz patnju i tragediju stječe se životna mudrost“.

Teološko razmišljanje

Patnja je sredstvo spasenja. Križu i patnji ne može se pobjeći. Ona dođe kad tad. Isus nas je po križu i muci spasio od grijeha i oslobodio vječne smrti. Postoji jedna priča o tome kako su se ljudi masovno žalili Bogu na svoje osobne križeve, koje nose. Bog ih je sve pozvao i rekao im: „Idite na onaj proplanak, ondje ostavite svatko svoj križ na hrpu i vratite mi se“. Oni učiniše tako. Vratili su se bez križa. Onda im reče: „Sada se vratite i uzmite s te hrpe križeva neki drugi križ za koji mislite da je lakši“. Priča završava porukom da je svaki čovjek uzeo opet svoj prijašnji križ. Često smo u zabludi da je naš križ najteži. Od patnje i tragedije, pa tako i križa, postoji još teži križ ili patnja. Ono što je važno po pitanju patnje jest sagledavati je pod vidom filozofsko-teološkog razmišljanja. To je zaista mudro, ako želimo iz „uske životne ulice ući u širinu vjere, nade i postojanosti da nosimo svoj križ i patnje drugih“. Svima nama mora biti jasno da iza Velikog petka dolazi nedjeljna zora uskrsnuća. Kao nadahnuće za patnju, da ne bismo pomišljali kako je Bog daleko od naše patnje i nas samih, neka nam posluži psalam, molitva Jossela Rakowera iz varšavskog geta.

Psalam iz varšavskog geta

Hvaljen budi, Gospode, što si me učinio sinom Izraelovim,
sinom najnesretnijega od svih naroda zemaljskih!
Ja vjerujem u tebe, Bože Abrahamov, Izakov i Jakovljev, premda si ti
sve učinio kako ne bih u tebe vjerovao!
Reci, Gospode, što ćeš još učiniti protiv nas, prije negoli ponovno
lice svoje svratiš na nas? Zar ne smiju znati oni poniženi, mučeni,
živi pokopani, obeščašćeni, spaljeni i popljuvani dokle će trajati
tvoja srdžba?  Gospode, Gospode! Jesi li ti naš Bog? Jesi li ti Bog naših ubojica?
Gospode, u gorčinama svoje duše ja ne mogu hvaliti sve ono zlo što
nanosiš svojem narodu. Ipak, slavim tvoju strašnu veličinu.
Ona je užasna i ne da se smesti; jer patnja što na nas si je svalio,
nije te umanjila, nije te poljuljala.
Gospode, dođoh na svijet da bih vjerovao u tebe, držao tvoje
zapovijedi, slavio tvoje Ime. A ti si sve učinio da ja u tebe ne vjerujem!
Ipak, nećeš me odvratiti od mojega puta, moj Bože, Bože mojih
otaca! Nikada i nipošto nećeš u tome uspjeti!
Uzeo si mi ženu i djecu, kuću i imetak. Učinio si me trgotinom mesa
bačenoga psima. Opečatio si me pečatom sramote.
No ja ne prestajem u tebe vjerovati. I ja ću te ljubiti, tebi samomu
usprkos, tvojoj volji usprkos, Bože, tebe što sve učini da bih u tebe
sumnjao! Šema Jizrael, Adonaj Elohenu, Adonaj Echad (Pnz 6,4: Čuj,
Izraele, Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!). Jossel Rakower: Psalam iz varšavskoga geta, 1943.

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 1 = 1