Sv. Leopold Mandić – divni liječnik ljudske duše!

„Vratite se, bit ćemo prijatelji.“ Ovim riječima taj maleni, pomalo na oko neugledni kapucin završavao iskrene i velike obraćeničke ispovijedi.

Nitko nije ostajao ravnodušan na milinu i dobrotu koje su ga resile. Bio je toliko uronjen u Kristovu dobrotu koju je neumorno dijelio u ispovjedaonici, na izvan u siromašnoj prostoriji no prepunoj milosti u kojoj su se zbivali izvanredni Božji darovi i otvarali nebo. Tolika čudesna obraćenja. Toliki dragocjeni darovi vjere i milosrđa. Iako smo ovih dana malo usporili zbog ove pandemije brz tempo života koji živimo i loše navike odvukle su nas vjernike od jedine iskrene potrebe biti radosni. Svoje živote unakazili smo konstantnim zlim mislima. Olako smo se prepustili torturi straha. Upropaštavamo se ne zdravim kritizerstvom. Hranimo se lošim vijestima. Svim vrstama tužne negativnosti. Kao da smo opsjednuti sa svim tim crnim kronikama, aferama, tim izbildanim negativnostima koje nas okružuju svakodnevno s kojima nas se neprestano bombardira. Medijska tortura svekolikih stigmatiziranja uvlači nas u stanja izgubljenosti i beznađa. Namjerno nas se uvlači u nezdrave bolesne prepirke bezgranične pokvarenosti. Reagiramo na kojekakve provokacije koje su iscenirane da bi se zabavljala masa povlaštenih. Kako bi se unio još veći nemir u one koji im vjeruju. U još veće stanje ne sigurnosti, podjela i svađa. No svima koji učestvuju u tom začaranom krugu kao stalo je do istine, boljitka, prosperiteta. Njihova metoda je ubitačna u kojem svi kažu jasno i glasno mi smo oni koji određuju što će biti istina. Mi to kreiramo vaše mišljenje. Vi na svoje nemate pravo. Mi smo ti koji će vam reći što i kako trebate. No iza svih njih stoji jedna sasvim druga životna situacija u kojem se velika briga o istini pretvorila u zlokobni prekriveni karcinom izmišljotina i laži koji ima za cilj što veću metastazu uništenja svega što je zdravo. Kad imaš bolesnu povodljivu masu lako ju je uvjeriti u stavove destrukcije kao nešto dobro onda možeš sve. Iako bolesni, zaraženi virusom manije zla zdravlje smo danas pretvorili u religiju. Zdravlje je postalo oltarom na kojem se molimo za dug život. Jer dugovječnost na ovom svijetu izvor je zadovoljstva. Neka što dulje traje. No bolesno društvo otvorilo je procese koji nam svima postaju jasni kako nam je potrebna jedna dobra životna kemoterapija da spali sve što je loše kako bi nastalo novo zdravo tkivo vjere. Vjernik kojem je Bog dao milost sakramenata u njima pronalazi svoj smisao. U njima pronalazi istinsko zdravlje. Onog trenutka kad su se vjernici odrekli sakramenata, sakramenta ispovijedi i euharistije kad su se odrekli svoga liječnika i lijeka počeli su obilaziti psihijatre, piti tablete za smirenje kako bi našli izgubljeni mir. Doista naša vjera počiva na Božjoj ljubavi, radosti i miru. To je u svojoj životnoj situaciji živio ovaj maleni ali divni čovjek sv. Leopold. U svakom je čovjeku, grešniku koji se iskreno kaje gledao novog zdravog i blagoslovljenog čovjeka ljubavi. Čovjeka po mjeri Isusa Krista. Jer sakramenti liječe. Sakramenti preporađaju na novi život. Svaki sakrament iskrene, potpuno iskrene ispovijedi u kojoj se ništa ne prešućuje je novo rađanje. To je novi početak smirenijeg života koji je plodan blagoslovima i srećom. Premda ima i onih danas koji imaju svoje privatne sakramente no oni ne nose u sebi ništa doli lažno opravdanje velike nevjere. Njihov privatni bog nema snage oproštenja jer je u laži samo opravdanja bez kajanja i obraćenja. Leopold je bio izvanredna produžena ruka pomirenja između Boga i čovjeka. Zanemarena duša odražava se doista i na tjelesnom zdravlju. Iz nezdrave duše započinje trajno permanentno propadanje i naše tjelesnosti. Nažalost i sami smo svjesni koliko cijeli svoj život radimo protiv svoga tijela. Želimo biti zdravi a svjesno uništavamo to tijelo sa svim mogućim porocima. I kad se naše zdravlje naruši postajemo svjesni svega što smo činili ali je povratak mukotrpan i ostavlja trajne posljedice. Leopold je bio divni liječnik ljudske duše. Onaj koji je donosio kvalitetne medikamente ljubavi i utjehe ispaćenim i bolnim ljudskim životima. Onaj koji je pronicavošću osvjetljavao i najcrnje kutke ljudske duše i dovodio ih Bogu. U njemu gledamo velikog i poniznog čovjeka koji je prihvaćao Božju volju i živio je vjerno. Dijeliti sakramente, dijeliti živoga Krista, liječnika ljudske duše najveće je poslanje svakog svećenika a to je Leopold znao. Zato je i bio spreman na svako odricanje pa i na dugotrajno desetosatno sjedenje u „salonu uljudnosti“ kako je nazivao svoju ispovjedaonicu. To je onaj dar na koji nas on i danas poziva da se svesrdnije vratimo sakramentalnom životu. Životu milosti.

Danas ga ujedno promatramo i kao zaštitnika onkoloških bolesnika. Ne postoji nitko od nas koji nije na neki način ranjen upravo tom tumorskom pošasti. Bilo da smo u pitanju mi osobno, naši najbliži, naši roditelji, supružnici, djeca, rodbina, dragi prijatelji. Teško je nositi sam breme svoje bolesti koja ostavlja neizvjesnost izlječenja. I premda mislimo da su sveci bili lišeni takvih životnih stanja u Leopoldovu životu vidimo da se život osmišljava i onda kad mnogi dižu ruke od svega. Nakon proslave svog zlatnog svećeničkog jubileja, 1940. godine, zdravlje o. Leopolda Bogdana Mandića počelo se naglo pogoršavati, gubio je na težini, sve je teže gutao hranu, bolovi su postajali sve jači. Tumor na jednjaku neumoljivo je napredovao te će naredne dvije godine o. Leopold proživjeti pretežno u postelji. Nesnosne bolove i tjelesnu slabost nadvladavao je snagom vjere te je povremeno ustajao i molio u bolesničkoj kapelici, i čak služio misu. Nakon jedne takve molitve, 30. srpnja 1942., iznenada ga je obuzela slabost te je, nakon bolesničkog pomazanja, i umro. Danas na osobit način molimo za svu našu braću i sestre koji boluju od ove bolesti od svih karcinoma. Ne samo da molimo već čvrstom vjerom prikazujemo ih Bogu da se proslavi u njihovom životu dajući im snagu. Iskoristimo današnji dan i doista ga provedimo u mislima u ljubavi prema ovim patnicima raspetim na svojim bolesničkim posteljama. Neka snaga vjere nas ujedinjuje i povezuje. I kao što je o. Leopold bio liječnik duše neka nas zagovara pred Bogom proseći zdravlje u svim našim bolima i u svim našim potrebama. Neka snaga vjere svima nama bude okrepa i novi početak u životu. I neka se ljubav Kristova očituje na nama a snaga Krista liječnika neka nam liječi i dušu i tijelo za radost života i mir.

Dragi sveti Leopolde, ti si uvijek pomagao i tješio one koji su ti se utjecali u svojim duhovnim i materijalnim potrebama. Potaknut velikim pouzdanjem i ja se utječem tebi koji si tako bogat dobrostivošću i velikodušnošću.

U svome si životu iskusio nemir i nevolju življenja s tumorom: budi uz mene. Ti poznaješ moju tjeskobu i strepnju: priteci mi u pomoć. Podupri moju vjeru, ojačaj moju nadu, izmoli mi milost da se mogu nositi s mojim trpljenjima i podnijeti lijekove za ovo zlo koje me snašlo te da ovu kušnju prebrodim u pozitivnom duhu. Zagovaraj me kod Oca kako bi moje srce našlo mir i pravi spokoj. Daj da uzmognem, zahvalna srca, zahvaljivati milosrdnom Bogu kojega si ti sâm nazvao “liječnikom i lijekom”.

don Damir Bistrić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

4 + = 6