Sveta Perpetua i Felicita – hrabre mučenice

Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.

Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.”

Mt 5,43-48

U naše vrijeme površnog katoličanstva jedva je zamisliv ovaj tekst iz Evanđelja po Mateju. Vrijeme u kojemu živimo jest vrijeme kompromisa, vrijeme u kojemu je vidljiv bijeg od svake žrtve, hrabra svjedočanstva. Za pomalo hladno katoličanstvo kao da su uvijek krivi neki drugi. Pa krivce pronađemo u hijerarhiji ili pak svjesnosti da nisu vremena za hrabre vjerničke iskorake. Mislimo da se sve da riješiti na neke druge načine, a ne mučeništvom. Ljubiti neprijatelje, za njih moliti, tko to može? Ima li to smisla? I tako bismo mogli redati pitanje za pitanjem. Konfrontiraj se ili povuci. Čemu žustre rasprave, hrabro stajanje iza katoličkih načela? Neka se drugi bore za njih. Sveta Perpetua i Felicita nisu tako razmišljale. Zato ih Crkva smatra vrsnim ženama. Mučenicama koje su zavrijedile lovorov vijenac i palmu mučenica.   

Mučenik – mučenica

Mučenik (u starogrčkom “martyr” ili martirion, “svjedok”, “dokaz”) je čovjek koji u teološkom kontekstu iz predanosti svom vjerskom opredjeljenju žrtvuje svoj život i prihvaća patnju mučenja i nasilnu smrt. Mučeništvo se kroz povijest smatralo djelom koje briše grijehe, te kod nekrštenih kršćana nadomješta krštenje vodom, „baptisimus sanguinis“, krštenje krvlju. U katakombama su poštovali mučenike moleći se na njihovim grobovima i spominjući ih u bogoslužju, osobito na godišnjicu njihovih smrti, ukopa ili prijenosa njihovih kostiju. Od 4. stoljeća nadalje nad grobovima mučenika gradile su se crkve, a njihovim relikvijama pripisivale su se čudotvorne moći zaštite od bolesti i nesreće. O životu i smrti mučenika pisali su se već u prvim stoljećima kršćanstva pobožni prikazi, „acta martyrum.“ Knjiga o kršćanskim mučenicima zove se pasional. Pojam se često koristi i za opisivanje pojedinca koji žrtvuje svoj život za druge. Mučenici u širem smislu označavaju i osobe koje svjesno podnose patnju, te, primjerice, iz političkih uvjerenja trpe progonstvo i smrt. Sveti Stjepan Prvomučenik prvi je kršćanski mučenik.

Perpetua (lat. “postojana”) je rođena oko 180. g. u Kartagi (danas u Tunisu). Ona je bila žena plemenita roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. Bila je udana i imala je jednog sinčića.

Felicita ( lat. felicitas – sreća, uspjeh ) joj je bila sluškinja ili čak sužanjka – robinja. Otkrivene su da su kršćanke te su zatočene. U zatočeništvu Perpetua je rodila kćerku. Zbog porođajnih trudova glasno je uzdisala. Stražar joj je govorio: “Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kada budeš bačena pred divlje zvijeri?” Ona mu je odgovorila: “Sada trpim sama, tada će u meni biti netko drugi koji će za me trpjeti, jer će se to dogoditi na Njegovu slavu”. Osuđene su na smrtnu kaznu bacanjem pred divlja goveda 7. ožujka godine 202./203., u vrijeme vladavine Septimija Severa. On je bio rodom Afrikanac. Bio je u početku sklon kršćanima. Kasnije mijenja stajalište zbog čestih pobuna Židova i sve češćih prijelaza na kršćanstvo. U velikom amfiteatru osuđena su i tri muškarca na smrtnu kaznu. Bili su to Revocat, Saturnin i Satir. Prvo su ih goveda izbola, a onda su im odrubili glavu. O njihovu mučeništvu čitamo u djelu Acta martirum. Ovo je djelo pripisano Tertulijanu, kršćanskom piscu prvih vremena. Njihova su imena zapisana u Rimskome kanonu ili prvoj euharistijskoj molitvi. Perpetua je ostavila dijete, svoga oca i braću te pošla u smrt, a s njom i Felicita. Izviješće o njihovu mučeništvu čitano je svake godine na obljetnicu mučeništva u svim kršćanskim zajednicama u sjevernoj Africi. Tradicija je zadržana do provale Vandala i Arapa, koji su te divne gradove sjeverne Afrike potpuno uništili. Umjetnici ih rado prikazuju s palmom u ruci i divljom kravom – simbolom i sredstvom mučenja. Najpoznatija umjetnička djela koja ih prikazuju jesu mozaici u Poreču i u nadbiskupskoj kapeli sv. Andrije u sv. Apolinare Nuovo u Ravenni. Obje mučenice zaštitnice su majki, trudnica, stočara, mesara, Kartage i Katalonije.

Dio teksta iz dnevnika sv. Perpetue

„Bačene smo u tamnicu te bijah zaprepaštena, jer se još nikada nisam našla u tako gustome mraku. Imali smo osjećaj kako ćemo se ugušiti od vrućine, onako natrpani, jer vojnici nisu imali prema nama nikakva obzira. Kako bih spoznala što će biti s nama, još sam se iste večeri udubila u duboku molitvu, te ugledah viđenje. Vidjela sam zlatne stube koje su se penjale od zemlje prema nebu, tako uske, te se njima mogla uspinjati samo jedna po jedna osoba. U podnožju stuba nalazila se golema zmija. Na vrhu stuba ugledala sam Satira kako me poziva uspeti se: Dođi – rekao je – no, pazi da te zmija ne ujede. – Neće me ujesti – odgovorih – jer je u meni Isus Krist. Na to je ime zmija zapriječila prilaz stubama, ali sam joj ja stala na leđa i bez problema se uspela. Felicita se na posljednjem suđenju pojavila s djetetom u naručju. Suprug, koji je bio poganin, u više ju je navrata preklinjao neka, iz ljubavi prema djetetu, žrtvuje bogovima, ali je ona na to odgovorila kako ne može iznevjeriti Krista.“

Kojih sedam žena svećenik spominje pod Misom u Prvoj euharistijskoj molitvi?

Kad svećenik u svojoj slobodi slaveći svetu Misu izabere Prvu euharistijsku molitvu, može zazvati zagovor nekoliko svetaca, među kojima je, dakako, prva Blažena Djevica Marija. Slijedi sveti Josip, dvanaest apostola i još 12 svetaca prve Crkve. Svaka biskupija može u vlastitoj inačici izmijeniti popis i dodati još nekog sveca, pa tako, primjerice, Zadarska nadbiskupija u Prvoj molitvi u Rimskom misalu navodi još i sv. Krševana. U drugom dijelu Euharistijske molitve, nakon riječi posvete i molitve „Tajna vjere“, spominje se još jedan niz svetaca. Taj drevni popis svetaca, među kojima su uglavnom sveci prvih stoljeća kršćanstva, nije se znatno mijenjao kroz stoljeća, a može se mijenjati ovisno o prijedlogu pojedinih biskupija. Uzmimo ponovno za primjer Zadarsku nadbiskupiju, koja ovoj molitvi dodaje zagovor svete Stošije. No, broj svetaca ostaje uvijek 15. U redovitom Rimskom misalu, koji se koristi na cijelome svijetu, navode se imena sljedećih svetih žena: sv. Perpetua, sv. Felicita, sv. Agata, sv. Lucija, sv. Agneza, sv. Cecilija i sv. Anastazija. Crkva je odabrala baš njih spomenuti tijekom najsvetije liturgije i molitve, upravo tijekom svete Mise.

Sv. Perpetua – plemkinja iz Kartage bačena je u tamnicu, ne hoteći se odreći kršćanske vjere. Vodila je dnevnik do nasilne smrti, koja ju je snašla u amfiteatru.

Sv. Felicita – mlada trudnica i ropkinja, koja je živjela u 2. stoljeću, progonjena je zbog vjere i bačena u tamnicu zajedno sa sv. Perpetuom. Umrla je nasilnom smrću u amfiteatru.

Sv. Agata – djevojka koja je svoj mladi život posvetila Isusu, optužena je što je kršćanka te je utamničena u 3. stoljeću. Preživjela je mučenje nekoliko puta dok nije podlegla ranjavanju. Častila ju je rana Crkva, a vjeruje se da je njezin zagovor očuvao jedan talijanski grad od erupcije vulkana.

Sv. Lucija – rođena u 3. stoljeću, zarana je život posvetila Kristu. Majka je, ne znajući to, ugovorila brak na koji Lucija nije pristala zbog svojih zavjeta Kristu. Muškarac za kojega se trebala udati optužio ju je zbog toga, što je dovelo do strašnog mučeništva – prije ubojstva iskopali su joj oči. Pobožnost svetoj Luciji proširila se cijelom Europom, naročito u Skandinaviji.

Sv. Agneza (Janja) – bila je kći bogatih i poznatih Rimljana iz 4. stoljeća. Posvetila je život Bogu i nije željela udaju. Zbog toga, i zbog činjenice da je bila kršćanka, ubijena je u dobi od 12 godina. Na njezin spomendan papa blagoslivlja janjce od čije se vune na Veliki četvrtak predaju paliji za novoimenovane nadbiskupe (u BiH i Hrvatskoj to su nadbiskup vrhbosanski, zagrebački, zadarski, splitsko-makarski, đakovačko-osječki i riječki).

Sv. Cecilija – slično kao Angeza, Lucija i Agata, rođena je kao plemkinja i život je posvetila Bogu. Bila je prisiljena na udaju, ali je očuvala svoje djevičanstvo. Ubijena je zbog vjere, a poznata je kao zaštitnica glazbe i glazbenika jer je i sama bila glazbenica. Vjeruje se da je često mogla čuti melodije s neba.

Sv. Anastazija – rimska udovica iz 4. stoljeća posvetila je život djelima milosrđa nakon muževljeve smrti. Tijekom Dioklecijanova progonstva ubijena je zbog vjere. Spomendan joj je određen na 25. prosinca pa se njezin zagovor zazivao svakoga Božića.

Prva euharistijska molitva

Svećenik između ostalog moli:

„I nama, svojim grešnim slugama,

raširenih ruku nastavlja:

koji se uzdamo u tvoje veliko milosrđe,

podari neko mjesto u društvu svojih svetih

apostola i mučenika:

Ivana, Stjepana, Matije, Barnabe,

Ignacija, Aleksandra, Marcelina, Petra, Felicite, Perpetue,

Agate, Lucije, Agneze, Cecilije, Anastazije

i svih svetih tvojih.

Primi nas u njihovu zajednicu

ne po našim zaslugama,

već po obilju tvoga praštanja:

po Kristu, našem Gospodinu.

Sklopi ruke i nastavi:

Po njemu, Gospodine, sva ova dobra

vazda stvaraš, posvećuješ, oživljavaš, blagoslivljaš

i nama daješ.

Uzme pliticu s hostijom i kalež, oboje podigne i govori:

PO KRISTU, I S KRISTOM, I U KRISTU,

TEBI BOGU, OCU SVEMOGUĆEMU,

U JEDINSTVU DUHA SVETOGA,

SVAKA ČAST I SLAVA

U SVE VIJEKE VJEKOVA.

Narod usklikne:

Amen.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

− 2 = 6