Sveti Josip – jedan od najpopularnijih svetaca

Ako se prisutnost pojedinog sveca u vjerničkom puku može mjeriti, onda je sveti Josip jedan od najpopularnijih svetaca univerzalne Katoličke crkve.

U prilog toj tezi govori podatak da je sveti Josip zaštitnik mnogih država i gradova: Hrvatske, obiju Amerika, Austrije, Filipina, Vijetnama, Belgije, Kine, Meksika, Perua, Južne Koreje, Kanade. I gradova: Kölna, Winnipega, Ottawe i brojnih drugih. Sveti Josip je zaštitnik opće Crkve, novorođene djece, očeva, emigranata, umirućih, trudnica. Zaštitnik je mnogih zanimanja – radnika, tesara, blagajnika, inženjera, graditelja, slastičara… Svetišta njemu posvećena su Oratorij sv. Josipa u Montréalu i Svetište sv. Josipa u Karlovcu. Njegov spomendan Crkva slavi 19. ožujka i 1. svibnja. Kanoniziran je prije postojanja Kongregacije za kauze svetaca. Umjetnici ga slikaju s alatom tesara, s djetetom Isusom, ljiljanom ili križem.

Tko je sveti Josip

Sveti Josip, zaručnik je Marijin i Isusov hranitelj. Odlukom Hrvatskog sabora iz 1687. godine proglašen je zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva i hrvatskog naroda. Papinskom odlukom »Quemadmodum Deus« Pija IX., od 8. prosinca 1870., proglašen je zaštitnikom sveopće Katoličke crkve. Sv. Josip je zaštitnik Drugog vatikanskog sabora, a od 2013. i Vatikana. Radio je kao siromašan, bio siromašan tesar iz Nazareta, i u njegovoj je blizini Isus proveo djetinjstvo i mladost, živeći jednostavnim radničkim životom. Kršćani slave Josipa, Marijina zaručnika i Isusova poočima, kao sveca i kao Božjeg odabranika, kojemu je Bog povjerio da bude glava nazaretske obitelji u kojoj se ostvarilo Isusovo utjelovljenje. Josip je bio praktičan vjernik. Molio je i čitao Sveto pismo, pristao je činiti Božju volju, da Bog po njegovu životu čini svoja djela. Josip je bio toliko spreman Bogu vjerovati da nije sumnjao ni onda kada mu je Bog govorio u snovima. Bog mu je u snu rekao da uzme Mariju za svoju ženu i da se ne boji onoga što je u njoj začeto. Kasnije mu je također poručio da uzme Mariju i dijete i ode u Egipat, i da se također u određeno vrijeme vrati iz Egipta i nastani u Nazaretu. Drugim riječima, Josip je bio dobro upućen u Božje planove. Bio je pobožan čovjek i znao je ići pravim putem. Primio je Mariju i Isusa pod svoj krov, pratio ih kroz život i branio. Prehranjivao ih je radom svojih ruku. Po duši je bio pravednik, to jest svetac. Po dostojanstvu Marijin suprug, muž Nebeske Kraljice, a po zanimanju hranitelj Isusa, Sina Božjega. Bio je ponizan, skroman i šutljiv. Imao je zemaljsku čast da su mu kao glavi obitelji bili poslušni Isus, Sin Božji i Marija, Majka Božja. Josip, zajedno s Marijom i Isusom, čini Svetu Obitelj.

U evanđeljima

Riječ „Josip” hebrejskog je podrijetla i znači „neka Bog pridoda”. Te je riječi, zapisane u Starom zavjetu, izgovorila Rahela, žena praoca Jakova, rodivši sina poslije duge neplodnosti, sina poznatog kao Josip Egipatski. Sveti Josip prvi se put spominje u Evanđeljima po Mateju i Luki, koja su napisana oko 70. godine. U Novom zavjetu sveti Josip se spominje u samo dvanaest redaka. Evanđelist Luka navodi u popisu Isusova rodoslovlja da se otac svetog Josipa zove Eli (Lk 3,23)[7], dok Matej piše da mu je ime Jakov (Mt 1,16). Popis Isusova rodoslovlja ima funkciju prikazati Isusa kao obećanog Mesiju, potomka Davidova roda. Josipovi djed i baka bili su Matan i Esta. Josipova majka bila je prvotno udana za Elija i nisu imali djece. Nakon što je Eli preminuo, udala se za Jakova, koji je bio Elijev polubrat. Po židovskom zakonu, ako je žena postala udovica, a nije imala djece, preporučivalo se da se uda za muževa brata ili polubrata, ako je bio samac, kako bi se sačuvala pokojnikova loza. Tako se Josipova majka udala za Jakova, polubrata pokojnog muža, i u tome se braku rodio Josip. Tako je Josip bio sin Jakovljev po naravi, a sin Elijev po židovskom zakonu. Prema Evanđeljima, bio je iz Davidove kraljevske dinastije. Sveti Matej, apostol i evanđelist, kaže za njega da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž. Živio je skromno u gradiću Nazaretu, u pokrajini Galileji na sjeveru Palestine. Prema predaji, Marijini roditelji Joakim i Ana nisu dugo mogli imati djece. Zavjetovali su se Bogu, ako dobiju dijete, da će ga posvetiti njegovoj svetoj službi. Marija je, kao i druge židovske djevojke, bila odgajana u Jeruzalemskom hramu od treće do četrnaeste godine. Zatim se vratila kući i mogla se udati. Marija se zavjetovala Bogu da će zauvijek biti djevica. To je starješinu, velikog svećenika, dovelo na muke, jer je po Svetom pismu morao poštivati zavjete, a s druge strane nijedna djevojka osim Marije nije se zavjetovala na vječno djevičanstvo i nije bilo predviđeno da djevojka ostane sama i neudana. Tada nije bilo ženskih redovničkih zajednica. Veliki svećenik sazvao je pismoznance i narodne starješine na vijeće. Zaključili su da će od Boga molitvom zatražiti pomoć. Svećenik je tijekom molitve čuo: „Riječ proroka Izaije valja da se ispuni: Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, cvijet će izbiti iz korijena njegova, i počivat će nad njim duh Gospodnji” (Iz 11,1-2). Na to je veliki svećenik donio proglas da svi mladići iz roda Davidova sposobni za ženidbu dođu u Hram s grančicom u ruci. Procvjetala je, prema predaji, samo Josipova grančica i blago mu je svjetlo obasjalo glavu. I tako je sveti Josip postao Marijin zaručnik i kasnije suprug. Ta je predaja zabilježena u knjizi crkvenog oca Grgura iz Nise i nekih drugih.

Blažena Djevica Marija i sveti Josip

Marija je pristala biti s Josipom pod uvjetom da bude djevica i u braku. Katolička Crkva vjeruje da Djevica Marija i sveti Josip nisu imali spolne odnose u braku. Josip i Marija bili su iz istog plemena i roda. Pleme je Judino (judejsko), a rod Davidov (potomci kralja Davida). Židovski zakon je govorio: „Svi muškarci neka si uzimaju žene iz plemena i porodice svoje: i sve žene neka si uzimaju muževe od istog plemena, da baština ostane u porodici i da se plemena ne pomiješaju međusobno, već da tako ostanu kako li je razdijelio Gospodin” (Br 36,7-9). Zaruke su u ono vrijeme bile već oblik ženidbe, ali je trebalo proći određeno vrijeme prije negoli mladenac uvede mladenku u svoju kuću, uz ženidbene svečanosti. Upravo u tom međuvremenu Marija je začela Isusa po Duhu Svetome. Josip nije bio prisutan kad se to dogodilo i nije ništa znao o tome. Kad je shvatio da je Marija trudna, našao se u velikom iskušenju i boli. Vjerovao je da je Marija poštena djevojka, a opet vidjeli su se znaci trudnoće. U to je vrijeme bio običaj djevojku kamenovati ako je učinila preljub. Josip to nikako nije želio, te je tražio način kako je na častan način otpustiti. Odlučio je otići iz Nazareta. Noć prije negoli je kanio otići u snu mu se javio anđeo i poručio: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi svoju ženu Mariju, jer ono što je u njoj začeto od Duha je Svetoga. Rodit će Sina i dat će mu ime Isus, jer će on spasiti svoj narod od njegovih grijeha” (Mt 1,18-25). Josip se smirio i prihvatio. Tako je Josip bio poučen ne samo o nepovrijeđenoj časti Djevice Marije nego i o njezinom uzvišenom dostojanstvu. Zato je na sebe preuzeo dužnost biti zaštitnik i čuvar najsvetije obitelji, u kojoj će se othranjivati sam Sin Božji, Mesija i Spasitelj svijeta. Pozvao je Mariju da dođe živjeti k njemu i imali su svadbenu svečanost. Odlučili su se na djevičanski brak, ali drugima to nisu rekli.

Sveti Josip za vrijeme Isusova djetinjstva

Poslije Isusovog rođenja Josip je našao bolji smještaj u Betlehemu, jer više nije bilo toliko ljudi u gradu. Osmoga dana po rođenju, po židovskom zakonu, napravili su obred obrezanja i tada je Josip djetetu dao ime Isus, kako mu je poručio anđeo u snu. Ime Isus znači Otkupitelj, Spasitelj. Prema Mojsijevu zakonu, Josip i Marija donijeli su Isusa u Hram u Jeruzalemu da ga, kao prvorođenca, obredno prikažu Bogu. Preko Mojsija Bog je Izraelcima dao propis da 40. dan poslije poroda svećenici u Hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su zauzvrat dali janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. U stilu Isusova skrovita djetinjstva, obred je prošao jednostavno i nenapadno. U Hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa primio u naručje i prepoznao ga kao Mesiju, na čuđenje Josipa i Marije. A Mariji je prorekao da će mnogo patiti, riječima: „Mač boli, probost će ti dušu”. Proročica Ana također je bila tada u Hramu i uputila je molitve i zahvale Bogu.

Svakodnevni život Svete Obitelji

Za vrijeme Isusova djetinjstva u Nazaretu Sveta je Obitelj živjela običnim svakodnevnim životom, koji se sastojao od rada, obiteljskog zajedništva i molitve. Isusova poslušnost Mariji i Josipu, njegovu zakonitom ocu, odraz je njegove sinovske poslušnosti Bogu Ocu. Marija i Josip s vjerom prihvaćaju Otajstvo Isusa, iako ga uvijek ne shvaćaju. Svetog Josipa više se ne spominje u evanđeljima poslije Isusove 12. godine. Umro je prije Isusova javnog djelovanja, muke i uskrsnuća, između Isusove 12. i 30. godine, ali bliže 30. nego 12. Da je sv. Josip bio živ u vrijeme Isusove muke na križu, vjerojatno ne bi Isus s križa povjerio Djevicu Mariju apostolu Ivanu na skrb. Smatra se da je sveti Josip u vrijeme zaruka s Djevicom Marijom imao između 30 i 40 godina, a da je umro s otprilike 60 godina. Ljudi su vjerovali, da je on Isusov otac i Marijin suprug, koja je bila vrlo mlada u vrijeme poroda. Stoga nije mogao biti starac u vrijeme Isusova rođenja i djetinjstva, nego je bio u punoj muževnoj snazi, pogotovo jer je morao uzdržavati obitelj i podnositi teške fizičke napore u poslu i u dugim putovanjima poput puta pješke u Egipat, u trajanju od pet do šest dana, i natrag poslije nekoliko godina.

Štovanje u kršćanstvu

Prva Crkva postupno se razvijala, kao i štovanje svetaca, pa je značajnije štovanje svetog Josipa započelo tek oko 850. godine u Reichenauu, a kasnije su ga osobito promicali sveti Bernard iz Clairvauxa, sveta Tereza Avilska, sveti Franjo Saleški, Ivan Gerson, franjevci i papa Siksto IV., koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. Sveti Josip pokazuje kako se služi Isusu, spasitelju čovjeka. Njemu su posvećene mnoge molitve, kao što su Litanije sv. Josipu, Krunica sv. Josipa, Trodnevnice, Devetnice. Posvećena mu je srijeda, kao njegov dan. I neki drugi sveci imaju svoj dan. Tako je dan Blažene Djevice Marije subota. Ožujak je mjesec posvećen svetom Josipu, dok su Marijini mjeseci svibanj i listopad. Postoje bratovštine sv. Josipa. Mnogi vjernici u kući imaju sliku, kip ili medaljicu sv. Josipa i hodočaste u njegova svetišta. Postoje i vjerski časopisi o sv. Josipu poput „Glasnika sv. Josipa” iz Karlovca, brojnih knjiga i molitvenika. Ponegdje se Dan očeva slavi na njegovu svetkovinu, 19. ožujka. Habsburška dinastija štovala je sv. Josipa, sve od cara Leopolda I. Nastao je običaj da se carskim prinčevima daje ime „Josip” (njem. Joseph). Tako su Habsburgovci imali careve: Josipa I., Josipa II. i Franju Josipa I. Svetog Josipa naročito se štuje u Italiji (pogotovo na Siciliji), u talijanskim zajednicama u SAD-u, na Filipinima, u Kanadi, na Malti, u Španjolskoj i drugdje.

Sveci i sveti Josip

Najgorljiviji štovatelji sv. Josipa bili su redovnici karmelićani, te malo manje franjevci. Sveta Terezija Avilska nazivala je sv. Josipa svojim ocem i gospodarom. Posvetila mu je trinaest karmelićanskih samostana, koje je sama osnovala njemu u čast. Svakoga je poticala da se s pouzdanjem utekne njegovoj zaštiti i stavi se pod njegovo pokroviteljstvo. Zapisala je izvanredne milosti za koje je imala zahvaliti njegovu zagovoru. Među osobite štovatelje sv. Josipa ubraja se sv. Franjo Saleški. U svome časoslovu imao je samo sličicu sv. Josipa. Jednom je nekom redovniku izjavio da sav pripada sv. Josipu. Uoči svetkovine sv. Josipa postio je o kruhu i vodi. Kad je utemeljio novu redovničku družbu, uzeo je sv. Josipa za sveca zaštitnika. Slično su sv. Josipa štovali sv. Ignacije Lojolski, sv. Vinko Paulski i mnogi drugi sveci.

Štovanje svetog Josipa u Hrvatskoj

Vlada Dubrovačke Republike je 20. ožujka 1521. godine prihvatila prijedlog da se u Republici svetkovina svetog Josipa slavi kao zapovijedani blagdan. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su širili isusovci. Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio je svetog Josipa zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva. Točnije, u saborskom protokolu od tih dana na latinskom jeziku piše: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran”. Svijest o tome da nam je zaštitnik domovine nije osobito zaživjela. Naši su biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli „da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji je nadživio sve peripetije oko svoga suvereniteta…”. Tada je Hrvatska biskupska konferencija donijela odluku da se osobito mora štovati u Hrvatskoj. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno. Prema odluci kardinala Josipa Bozanića, na području Zagrebačke nadbiskupije započela je Godina svetog Josipa 19. ožujka 2017., povodom 330. obljetnice otkako je Hrvatski sabor izabrao svetog Josipa za zaštitnika Hrvatske.

U umjetnosti

Do 17. stoljeća, na slikama se sv. Josipa prikazivalo kao čovjeka poodmakle dobi, sijede kose, često proćelava i kao relativno marginalni lik uz Djevicu Mariju i Isusa. Često u pozadini, pasivne uloge, osim na slikama bijega u Egipat. Josip je prikazivan uglavnom s bradom, ne samo u skladu sa židovskim običajima, već i zato što se u evanđeljima ne navodi njegova starost, a uglavnom se smatralo da je bio stariji od Djevice Marije. Posljednjih stoljeća, ukorak s porastom zanimanja za Josipovu ulogu u evanđeljima, postaje središnja figura u prikazima Svete Obitelji. Često se prikazuje kao mlađi ili čak mladenački čovjek (osobito u protestantskim prikazima), koji radi kao stolar ili aktivno sudjeluje u svakodnevnom životu Djevice Marije i Isusa kao ravnopravan i ljubazan član. Cijeli ciklusi prikaza života sv. Josipa vrlo su rijetki u srednjem vijeku, iako je često prisutan u prizorima iz života Djevice Marije i Isusa. Na nekim kipovima u ruci ima cvijeće, poput ljiljana, što simbolizira da je božanski izabran. Jedna od najpoznatijih slika na kojima se pojavljuje Josip je „Vjenčanje Djevice”, talijanskog renesansnog slikara Rafaela. Na slici Josip i Marija stoje pred svećenikom i sklapaju ženidbu. Josip u ruci drži procvjetalu mladicu i daje obećanje vjernosti svojoj zaručnici. Postrance neki mladić lomi o koljeno svoju suhu mladicu. Mladice podsjećaju na predaju po kojoj je Marija trebala pripasti mladiću čija će mladica procvjetati, a to je bio baš Josip.

Sveti Josipe,

Glavaru svete nazaretske Obitelji i čuvaru Crkve Božje, tebi se kroz stoljeća Crkva u Hrvata utjecala kao svome zaštitniku i tvom je zagovoru preporučivala svoje obitelji i cijeli narod. Brižni poočime Spasitelja svijeta i prečisti zaručniče Svete Djevice, povjeravamo ti sve obitelji hrvatskog naroda, da zajedničkom dnevnom molitvom ispune svoje poslanje i budu blagoslovljene ljubavlju, slogom, mirom i novim životom. U ovim teškim vremenima izmoli našemu narodu i svim narodima zemlje mir u pravednosti i ljubavi. Zagovaraj nas pred Presvetim Trojstvom da ostanemo vjerni Isusu Kristu u Katoličkoj crkvi, prolazeći zemljom čineći dobro. Amen.

Marko Štrok

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 66 = 71