Svi smo poslani

Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Postoji zgoda o mladiću koji je žarko želio svjedočiti Krista. Na nesreću bio je malo mentalno zaostao i obično bi njegovo uvjeravanje bližnjih završilo naopako. Radio je kao pomoćnik kod lokalnog brijača. Jednom zgodom priđe, već nasapunatoj mušteriji, prisloni joj oštru britvu na vrat, i bubne: „Jeste li spremni susresti se s Gospodinom?“.  Prestravljeni čovjek, sa sapunicom na licu, izjuri, na vrat-na nos, iz brijačnice.

U ovonedjeljnom čitanju Isus „poče slati dva po dva“ učenika na put. Šalje ih neka navješćuju Kraljevstvo Božje. Šalje ih neka mu budu svjedoci. „Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ (Djela 1, 8)

Kada govorimo o svjedočenju vjere, svjedočenju za Krista, onda moramo voditi računa o bitnome, a to je da naš konačan cilj nije nekoga pobijediti argumentima, nego je naš konačan cilj pridobiti duše za Krista, navješćujući dolazak Kraljevstva Božjeg.

Sada dolazimo do pojma evangelizacije.

Portal www.katolik.hr ovako ga definira: „Najkraće, evangelizacija je razglašivanje Radosne vijesti, Evanđelja – a ta je da je došlo spasenje na sav ljudski rod i na svakog pojedinca u Isusu Kristu. I to raspetom, umrlom, uskrsnulom i uzašlom. Da su pobijeđeni i Đavao, i čak i vječna smrt. I da se nitko više ne treba bojati! Da je s Njim sišla silna Božja ljubav na sve ljude koju svatko može primiti. Ta je ljubav besplatna, i prevažna i zato je silno važno da ju se svakom ponudi. To je zadaća Crkve.“

Dolaskom tzv. demokratskih promjena otkrili smo, mi u Hrvatskoj, da pojam evangelizacije ima i neke druge, drugačije pojavne oblike od onih na koje smo se navikli. Na brojnim satelitskim TV kanalima, na skoro svim jezicima, otkrivamo brojne tzv. tele-evanđeliste, koji iz svojih udobnih fotelja u TV studiju, fino odjeveni i lijepo počešljani, govore o Božjoj Riječi. Čim završe svoj show-program sjedaju u svoje skupocjene automobile ili u svoje zrakoplove i odlaze u svoje nezamislivo raskošne rezidencije.

S druge pak strane nerijetko na naša kućna vrata zakucaju neki mladi ljudi, u tamnim odjelima i bijelim košuljama, koji govore hrvatski sa snažnim američkim naglaskom, i koji su nevjerojatno uporni u svojem nastojanju širenja Evanđelja.

Negdje između ove dvije krajnosti nalazimo se mi, katolici u Hrvatskoj. I što nam je činiti?

Evangelizacija zahtjeva jako puno truda, odlučnosti, predanosti i suosjećajnosti. Mnogi kršćani znaju reći: „A nije ti to za mene. Nisam ti ja za to.“

I varaju se. Evangelizacija za nas kršćane nije opcija, nije nešto fakultativno. Evangelizacija se zahtjeva od svakog kršćanina.

Isus na put šalje 12-toricu. Šalje ih da u biti čine ono što je i on sam činio. Isus ne traži volontere. Dragovoljce. On ne šalje na put samo one koji su pričljivi i ekstrovertirani. Isus šalje 12 apostola. Šalje svih 12. Šalje Petra, Jakova, Ivana, Andriju… i da, šalje čak i Judu.  Svi su oni poslani. Svi. Baš kao što smo i svi mi poslani. Na put. Na Kristov put.

Evangelizacija nije udobna studijska fotelja, niti je kucanje po tuđim vratima. Ona nije prinuda. Ona je poziv. Evangelizacija je poziv da se pridruži obitelji, da se podijeli obrok, da se postane član kršćanske zajednice.

Evangelizacija je danas drugačija nego nekad. Ljudi širom svijeta znaju za Krista, za kršćanstvo, ljudi su danas obrazovani i informirani. U stanju su donositi odluke o tome zašto prihvatiti ili odbaciti kršćanstvo, i to na potpuno drugačiji način nego nekada.

Ponekad su te odluke jako dobro promišljene, a ponekad su čisto emocionalne. Evangelizacija danas nije evangelizacija kao nekada. Danas se ljude ne krsti pod prijetnjom mača, a niti osvajanjima tuđih zemalja. Danas je evangelizacija sve bliža onoj iz Evanđelja, kada je Isus poslao učenike u svijet.

Kao prvo, mi kao Kristovi sljedbenici, trebamo shvatiti da smo poslani ići među ljude.

Ne možemo samo sjediti u crkvenim klupama nego trebamo raditi u polju. I moramo biti – ponizni.

Isusovi učenici, krenuvši na put, nisu ništa uzeli sa sobom. Ni kruh, ni torbe, a ni novca. Tako i mi, moramo ostaviti svu svoju prtljagu i jednostavno pozvati ljude na gozbu.

Stvar je u pozivanju, a ne u – prisiljavanju. Isus kaže: „Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.“

Nije rekao ostanite i svađajte se s njima. Nije rekao – prokunite ih. Rekao je, širite Riječ Božju, sijte sjeme Kraljevstva Božjeg i onda pustite Boga neka radi po svoju.

I konačno – suosjećajnost. Ne strašite ljude paklom. Ne tražite razlog zašto su ljudi loši i ne lupajte ih Biblijom po glavi nadajući se da će doći pameti i obratiti se. Radije budite suosjećajni. Koristite svoje ruke za iscjeljivanje, a ne za prebijanje.

I sve do sada rečeno je i fino i dobro, ali još nešto treba znati o evangelizaciji, a to je možda i najvažnije od svega. Da, evangelizacija se od nas zahtjeva.

Ona je pozivanje. Mora biti suosjećajna. Ona je vježba poniznosti. Ali se može ostvariti samo ako znamo zašto smo ovdje.

Zašto dolazimo u crkvu? Zašto sebe nazivamo kršćanima? Zašto bi naša vjera bila iti malo drugačija, ili bolja, od drugih religija?

Da, mi moramo biti evanđelisti, svjedoci Kristovi, ali mi moramo, na prvom mjestu, shvatiti zašto smo mi ovdje. To ne znači da mi posjedujemo sve odgovore, ali to znači da je to puno više od onog„Eto, zato što ja idem u crkvu od kad znam za sebe.“

Mi moramo znati što nas to privlači u crkvu, što nas uzbuđuje, što nas tješi. A kada to spoznamo biti ćemo spremni pozvati ljude da nam se pridruže na putu na kojeg nas je poslao Krist.

Dobar svjedok nije nalik trgovačkom putniku. Akviziteru. Prodavaču. Dobar svjedok nalik je prometnom znaku. Nebitno je je li star, mlad, zgodan ili je ružan, bitno je da ukazuje na pravi put. I mora biti razumljiv. I prije svega – vjerodostojan.

Mi smo Kristovi svjedoci. Mi ukazujemo na Krista i na Kraljevstvo Božje.

Zapitajmo se, koliko smo puta prijatelju, prijateljici, poznanici, poznaniku preporučili neki recept, restoran, hotel, knjigu, film, a koliko smo puta nekome „preporučili“ Krista.

Ivica Ursić, Izvor: http://ivicaursic.com/ 

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 8 = 13