Tišina i poniznost su važne za pravu pobožnost i osobnu duhovnost

Vrijeme u kojem živimo je vrijeme govorenja, slušanja, gledanja televizijskih serija, zabave uz dobru glazbu. Tišina nema svoju vrijednost. Od tišine se bježi, želi se prekinuti pod svaku cijenu.

Suvremeni čovjek, čovjek 21. stoljeća se boji tišine. A tišina je spasonosna za svakog čovjeka. Ona mu omogućava sabranost i stvaranje pravih životnih odluka. Odbacivanje tišine je prepreka za osobnu pravu pobožnost i duhovnost. „Tišina je govor, štoviše, ona je izvor svakog  pravog govora i njegov konačan cilj.  Tišina ne nastaje onda kad se više nema snage govoriti ili kad se više ne iznalaze riječi za nastavak razgovora. Naprotiv, tišinom je obilježen početak svake prave riječi i mogućnost razumijevanja njezina dubljega značenja. To je tišina koja stvara i podržava razmišljanje, tišina koja postoji kako postoji život, smrt, ljubav. Ona konstitutivno pripada čovjeku i obilježava ga kao biće u svijetu. U njoj donosi svoje temeljne životne izbore. Može izabrati izlazak iz tišine i odlučiti o sebi ili ostati u tišini i izgubiti, jer nije sposoban za odluku. U Starome zavjetu ne postoji samo jedan izraz za tišinu već barem sedam izraza. Bilo kako bilo, ona je povlašteno mjesto objave. Jahvu se moli „ da ne skriva svoje lice u tišini“, da ne ostavi svoje narod da bude sam. U Novom zavjetu mnogi važni Isusovi trenuci su obilježeni tišinom: dok moli, dok se povlači u „ osamu“, na „ samotno mjesto“. Kad se pokorava Ocu…Sve su to tišine čiji je izvor u unutartrojstvenoj kontemplaciji. Najuzvišenija tišina je  svakako tišina križa.  Ta tišina objavljuje veličinu ljubavi i objave. Izgleda da je tipična u suvremenom društvu, odraslom u sjeni buke i gomilanja riječi, postaje sve vrednijom i da traganje za njom postaje znakom našeg vremena.“  (Enciklopedijski teološki riječnik, KS Zagreb, 2009. god., tekst o tišini preuzet fragmentarno)

A što je po poniznost? To je pojam koji je gotovo stran našem svakodnevnom govoru. Riječ koja se često koristi u crkvi, a vrlo rijetko u govoru izvan crkvenih prostora. „Poniznost, latinski (humilatas) je krepost kojom čovjek postaje svjestan svojih granica svog bića i svojih mogućnosti. Suprotnost poniznosti je oholost….Poniznost nije malodušnost, i podcjenjivanje sebe. Njezin suvremeni korelat je skromnost…. Ona je jedan od temeljnih uvjeta religioznog života, moralnoga i duhovnoga usavršavanja…. Poniznot stvara osjećaj stvorenosti pred Stvoriteljem. U kršćanskoj duhovnosti je jedna od glavnih kreposti i uvjet duhovnog usavršavanja.“ (Opći religijski leksikon,  fragmentarni citati )

Isusov primjer, poniznosti i molitve u tišini

Najbolji primjer nam je dao Bogočovjek, Isus Krist, koji se povlačio „na samotna mjesta“, ili u „osamu“. U tim trenucima Isus je bio duboko u sabranosti i molitvi. Ponizan Ocu, do smrti, smrti na križu.  Često je tijekom dana ili navečer bio usredotočen samo na molitvu To je bilo njegovo aktivno povlačenje, i primjer osobnog stvaranja pravog duhovnog ozračja.

Svetački primjer tišine, sabranosti i poniznosti

Osim Isusovog primjera vrednovanja tišine, molitvenog muka i sabranosti, veliki primjer su nam sveci iz povijesti ljudskog roda. Oni su tijekom svoga života izgrađivali pobožnost i osobnu originalnu duhovnost. Svaki na svoj način. Nisu nikada bili kopija nečije prijašnje duhovnosti. Kada je u pitanju spajanje tišine sa poniznošću, veliki primjer za to su nam sestre Kćeri Marije Pomočnice i njihova utemeljiteljica sveta Marija Domenika Mazzarello. Ona je u u svoju osobnu duhovnost i duhovnost ostalih sestara čvrsto uvodila te dvije važne stvarnosti: tišinu (sabranost) i poniznost. O njoj autorica knjige „ Koliko je ura?“, Slovenka Karmen Jenič piše: Da ne bude pomutnje – predstojnica je bila velika ljubiteljica tišine i muka. Koliko puta je znala reći sestrama:  Više pozornosti, pažnje moraš posvetiti tišini. Sjeti se na to, što nam je ponavljao gospodin  Cagliero:  Bez tišine nema sabranosti, ni nutarnjega života, a isto tako ni redovničkoga života.“  ( Karmen Jenič „Kolikoje ura? “, Ljubljana 2011. str. 186. To pak znači, da  je tišina vrlo važna u životu redovnica KMP, i ne samo njih, nego i svakoga čovjeka koji želi postati iskreno pobožan i duhovan. Za utmeljenje sestrara „Kćeri Marije Pomočnice“ zaslužna je utemeljiteljica sveta Marija Dominika Mazzarello i sveti Ivan don Bosko. On je salezijansku duhovnost proširio na „Kćeri Marije Pomočnice“. Davao im je duhovnike po njihovim samostanima i zajednicama, koji su nastajali u velikom siromaštvu i poniznosti. Sestre su bile spremne na veliku glad, teške uvjete života, sa namjerom da se posvete Bogu i djevojkama koje su bile njihova duhovna preokupacija. „Ruku pod ruku“, savjetom i  duhovnim poticajima don Bosko je bio čvrsti duhovni oslonac, duhovni savjetnik sestrama, a često i djevojkama koje su željele postati redovnice.. To ne znači da je sestra Marija Domenika bila ovisna i nesamostalna osoba. Ona je gajila duboku duhovnost vezanu uz krepost poniznosti i tišinu. Glavni moto sestara KMP je bio satkan u tri riječi: Veselje, Siromaštvo, Bratstvo. Prva njihova redovnička kuća, samostan je utemeljnen u malom talijanskom mjestu Mornese, rodnom mjestu svetice. U kontaktima sa djevojkama, novakinjama i sestrama Main je bila jednostavna, iskrena i vrlo prisna osoba. To se vidi iz njezinih pisama, poruka sestrama u Italiji, i kasnije u Južnoj Americi, i Francuskoj. „ Zapamtite si sestre, da Bog ljubi veselog darivatelja. Sestra, koja želi biti prava kćerka Marije Pomočnice, mora biti zadovoljna u svakoj kući i sa onim poslom, koji joj je pružen. Svaka don Boskova kuća mora biti kuća veselja.“  K. J. Koliko je ura?, str. 195.

Što nama znači tišina i poniznost?

Odrastamo li i živimo uz buku i bučnu glazbu? Ili mnoštvo riječi i stalnog govorenja?  Znamo li vrednovati tišinu i osobnu sabranost? To su duboko – duhovno važna pitanja. Tišina nije tek povremena „šminka“ kršćanskog htijenja i duhovnog napredovanja. Tišina i poniznost su sastavnica, temelj, okosnica kršćanske zrele osobne pobožnosti i duhovnosti. Kako ostvarivati te dvije vrednote, ta dva stupa, kamena temeljca bez kojih nema prave pobožnosti i duhovnosti? A što je zapravo prava pobožnost? Da li je to nizanje desetaka zrnaca krunice? Ili možda molitva križnog puta, neka spontana molitva. Tko nam je pravi primjer duhovnog života? Imamo li svoga duhovnika? Koristimo li slobodno vrijeme za gledanje tv. serija, ili se znademo ponekad povući u sobu, u osobnu sabranost i molitvu? Znademo li da smo stvoreni od Stvoritelja, da nismo bogovi. Da nam je  osobni život pun granica i ograničenja. Ta stvoreni smo, nismo bogovi. Sitna smo i krhka bića, skloni slabostima, grijehu, ali i mogućim pravim poticajima na osobno duhovno usavršavanje. Crkva i riječ Božja nas na to potiču, u svakoj svetoj misi, u svakom sakramentu. Sveta Marija Dominika Mazzarello je kandidaticama za KMP rekla: „Nikada nemojte biti zavidne onima, koji u crkvi uzdišu i pretaču suze, a poslije toga ne mogu učiniti  najmanje žrtve, niti se prilagoditi poniznom i poniženom radu. Znate, kome morate biti slične? Onima koji se s pravom pobožnošću svemu prilagode, i koje su pripravne biti sa metlom u kući.“ K. J. Koja je ura?, str. 190.To je sigurna duhovna orijentacija za svakog muškarca i ženu: u obitelji, na radnome mjestu, u školi, na fakultetu, u politici, u Crkvi. Za sve laike i klerike, za redovnike i redovnice. Zato usvojimo osobno, tišinu i sabranost, a duh poniznosti neka nam bude životna vodilja pred Bogom i ljudima.

Vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

72 − = 64