Tjeskobe i muke udovica i njihovo životno poslanje

Mudri ljudi kažu da nitko ne zna što ga u životu čeka i što će u životu doživjeti i preživjeti. Ljudski je život krivudava crta radosti i tuge, pesimizma i optimizma, vjere i nevjere. „Na tom svijetu stalna mijena jest“.

Ta je mijena često prisutna u životu udovica, koje su ostale same ili samuju sa svojom djecom. Društvo u kojemu živimo puno je suosjećajnosti na samom početku, kada žena i majka postaje smrću svoga muža udovica. Kako vrijeme prolazi, tako empatija najčešće prema udovicama slabi. Jedna od vrlo važnih briga i poslanja prvih crkvenih zajednica bila je pastoralna briga za udovice. Zato je s razlogom zapisao sveti Jakov u svojoj poslanici u poglavlju prava bogoljubnost: „Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji… (1 Jak 1,27). Nažalost, svjedoci smo ubrzanog ritma života, u kojemu ljudi nemaju vremena jedni za druge ili moguće slobodno vrijeme ne znaju dobro organizirati. Po malim selima, zaseocima, ali i u gradovima možemo često naići na udovice koje muči samoća, o kojima se ne brinu njihova djeca ili ih čak ne podnose zbog njihove bolesti i starosti. Prema takvima je vrlo strog sveti Pavao: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“ (1 Tim 5,9). Mnogo je onih kojima život prolazi a da su „zaboravili“ na svoju majku ili bake koje su udovice, koje pogađaju razne tjeskobe i muke svakodnevnog života. Teško je živjeti sam, teško je živjeti udovičku samoću, svijest da si imao obitelj, a sada je nemaš. Teško je shvatiti, a još teže prihvatiti gubitak voljene osobe i živjeti sam ili, još teže, sama. Prve kršćanske zajednice, na samom početku rasta i razvoja kršćanstva, razvijale su osjećaj dubokog poštovanja prema udovicama i sirotim ženama koje su živjele same. Kada su apostoli shvatili da brigu o udovicama ne mogu sami savjesno i predano ispunjavati zbog drugih obveza, odredili su sedam vrlih muževa, sedam đakona, da se oni posvete pastoralnoj i karitativnoj brizi o udovicama i sirotama. Pitanje brige o udovicama bilo je važno pitanje u prvim crkvenim zajednicama. To nije bila prvenstveno samo apostolska ili đakonska briga. Težište osnovne brige počivalo je na ukućanima, na obitelji u kojoj su živjele udovice. Zato sveti Pavao piše Timoteju: „Udovice poštuj – one koje su zaista udovice. Ako li pak koja udovica ima djecu i unuke, neka najprije oni znaju očitovati svoju pobožnost prema vlastitom domu i uzdarjem uzvraćati roditeljima, jer to je ugodno Bogu. A ona koja je zaista udovica, posve sama, pouzdaje se u Boga, odana prošnjama i molitvama noć i dan: ona, naprotiv, koja provodi lagodan život, živa je umrla. I to naglašuj da budu besprijekorne“ (1 Tim 5,3-8). Isus je kao Bogočovjek i Spasitelj gajio poseban pijetet ili  poštovanje prema udovicama.

Isusovo sažaljenje nad udovicom iz Naina

„Nakon toga uputi se Isus u grad zvan Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospodin ugleda, sažali se nad njom i reče joj: ‘Ne plači!’ Pristupi zatim, dotače se nosila, nosioci stadoše, a on reče: ‘Mladiću, kažem ti ustani!’ I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci (Lk 7,11-15).

Uzorna novozavjetna udovica

Jedna od uzornih novozavjetnih udovica svakako je proročica Ana. Za nju evanđelist Luka piše da je s mužem živjela sedam godina, a ostatak udovičkog života provodila je u molitvi i postovima sve do svoje osamdeset četvrte godine. Nije gotovo napuštala Hram. Molila se i provodila svoje udovičko vrijeme služeći Bogu. Riječ je dakako o ženi, udovici, starici, koja je sa starcem Šimunom dočekala u Hramu Blaženu Djevicu Mariju, Isusa i Josipa, prigodom prikazanja djeteta Isusa u Hramu. Ona i starac Šimun nisu se vjerojatno slučajno zatekli u Hramu. To je vjerojatno bio plan nebeskog Oca, da dvoje starih, iskusnih, pobožnih ljudi budu svjedoci Isusova prikazanja u Hramu i njegova poslanja. Netko je prema Božjem planu trebao objaviti prisutnima da nije riječ o „običnu djetetu“. Udovica Ana, stara 84 godine, nije tu spoznaju Spasitelja u liku malog djeteta zadržala za sebe, nego je o tome pripovijedala ljudima koji su iščekivali Spasitelja. Danas obično stari ljudi, ljudi u tim Aninim godinama, kažu: „Kakve koristi od mene? Jedva čekam da me Bog uzme k sebi.“ A zapravo i starci poput Šimuna i proročice Ane imaju svoje poslanje, svoju zadaću koju su dobili od Boga, iako možda ni sami ne znaju koje im je poslanje. Pitajmo se koliko je udovica ostalo nakon raznih ratova? Koliko se njih posvetilo samo Bogu, molitvi i postovima! Mnoge su dan za danom molile krunicu prije jutarnjih ili večernjih svetih misa po našim župama i na taj način bile svjedoci ne samo samotna života, nego i duboko duhovnog posvećenja Bogu. Neke su danomice moleći krunicu i litanije Majke Božje u Marijinim mjesecima održavale svibanjske i listopadske pobožnosti u župama. Ja vjerujem u plodove njihovih molitava. Oni postoje, makar ih mi možda ne prepoznajemo. I, napokon, ne moramo ih ni uočavati, Bog je taj koji je slušao njihove vapaje za ljude u raznim teškoćama. Zna se dogoditi po našim župama da na takve udovice, koje su „stalno“ u crkvi, s porugom gledaju neki ljudi, nazivaju ih svakakvim pogrdnim imenima. Ali, unatoč svemu, one su ustrajne i uporne. Nekima dodijavaju. O tome svjedoči sveti Luka.

Uporna udovica

„U gradu nekom bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila je k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Tako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me“ (Lk 18,2-5). Upornost udovice na kraju se ipak isplatila. Ovaj tekst Evanđelja pokazuje da su udovice često zaboravljene, neshvaćene, i da im ljudi ne prilaze uvijek sa suosjećanjem, empatijom, pomoći. I vrlo često ljudi im ne pomažu upravo zato što su žene, i k tome same. Njihove potrebe i probleme odgađaju, prioriteti su često samo mladi, zdravi, moćni, bogati. Vratimo evanđeoski duh na početke početaka kršćanstva. Ne zaboravljajmo starce i starice, udovce i udovice. Jer često istu, a možda i još goru sudbinu neprihvaćenosti prolaze i muškarci, samci, udovci. I njima zna biti grozno u hrvatskom društvu, koje marginalizira samce svih vrsta. A Hrvatska je nažalost prepuna samaca, udovaca i udovica, po svim krajevima Lijepe Naše.

Savjeti svetog Pavla udovicama

  1. „Neoženjenima pak i udovicama velim: dobro im je, ako ostanu kao i ja. Ako li se ne mogu uzdržati, neka se žene. Jer bolje je ženiti se negoli izgarati“ (1 Kor 7,8-9).
  2. „Žena je vezana dokle živi muž njezin. Umre li muž, slobodna je: za koga hoće neka se uda, samo u Gospodinu. Bit će ipak blaženija, ostane li onako, po mojem savjetu. A mislim da i ja imam Duha Božjega“ (1 Kor 7,39-40).

vlč. Vladimir Trkmić

Facebook Komentari

comments

admin

0 Comments

No comments!

There are no comments yet, but you can be first to comment this article.

Leave reply

<

+ 80 = 84